Evo, baš trebam napisati bilješke u eDnevnik. „Učenik točno određuje padež pridjevima, ali ne razlikuje određeni i neodređeni oblik.“ Istovremeno slušam Capaka kako najavljuje karantenu do lipnja. Tako kreće nedavna objava jednoga hrvatskoga učitelja zapitanoga radi li dobro i kamo sve to vodi.

Mnogi učitelji ovih dana daju sve od sebe da ostvare što bolju nastavu na daljinu. Sastavljaju materijale, pregledavaju radove, pišu povratne obavijesti svojim učenicima. Dane, a i noći provode pred računalom, tako da se čini da pandemija i mjere u svrhu njezina usporavanja i zaustavljanja, nisu samo zatvorile vrata stanova i kuća i blokirale uobičajen život, nego i nekim snažnim lancem vezale učiteljice i učitelje za jedno jedino mjesto – ono pred ekranom.

Pritom ne treba zaboraviti da svatko od tih učiteljica i učitelja ima i druge uloge u životu; kao što to, primjerice, učenici – barem u anegdotama, a susreli smo se vjerojatno i u stvarnosti – znaju zaboraviti [poznata je ona anegodota u kojoj se učenik iznenadio kad je čuo da učiteljica ide svojoj kući jer on je mislio da ona i nòćî u učionici]. Da budemo nemilosrdno iskreni do kraja, i učiteljice i učitelji to znaju zaboraviti; zato toliko trpi, kako se zna reći, privatni život; odnosno sav život osim onoga vezanoga uz učenike i školu.

Bez obzira na zadatke koje je ministarstvo pred njih postavilo, kao i na jaku osobnu potrebu da nastave raditi svoj posao i ostanu sa svojim učenicima, učitelji u ovoj situaciji imaju još jednu nezaobilaznu potrebu.

Nema im druge nego  strukturirati život tako da u njega, osim posla koji je preplavio domove i u pravilu barem u nekoj mjeri utjecao na sve ukućane i njihove odnose, uključe i svakodnevne obveze vezane uz privatne potrebe u novim uvjetima.

Svakako bi bilo dobro da u tome mjesta nađu i neke oaze radosti i zabave, kako bi baš takvi, osnaženi i dovoljno optimistični, bili i u komunikaciji sa svojim učenicima. Jer –  zdravlje ne dolazi na silu, niti se čuva na silu, ali u opuštenim i vedrim okruženjima lakše ga je sačuvati.

Kao oslonac jedni drugima

Vjerojatno nema nijednog učitelja koji se proteklih dana nije zapitao koliko je u novim okolnostima i poslovima uspješan, kamo tim svojim nezimjernim, možda,  povremeno, ili i dominanatno – i pretjeranim trudom i nastojanjem vodi i sebe i svoje učenike, koju im poruku pritom šalje, što sebi i svojim bližnjima time donosi u ionako otežanu svakodnevicu te ima li sve to u konačnici kakva istinskoga smisla.

Smije li time što radi, na kraju dana ili na početku novoga, usprkos svemu što se oko njega događa, ipak biti i – zadovoljan?

Tako se nekako zapitao i učitelj Marko BRAJKOVIĆ iz Osnovne škole Lovas. U ponedjeljak je oko ponoći na društvenoj mreži podijelio objavu o tome kakve je zaključke donio nakon dosadašnjega iskustva u nastavi na daljinu te što će dalje nastojati činiti i iz kojih razloga.

Odlučio je prihvatiti situaciju takvom kakva za sada jest, jer drugo mu iz ove perspektive i ne preostaje, ali i napraviti ono najbolje, za svoje učenike, kao i za sebe. Želi da, kada se uskoro ponovno nađu, znaju da su ovu krizu proživjeli u zajedništvu i ponajprije kao oslonac jedni drugima.

U završnome dijelu objave sazdane na istinskoj proživljenosti učiteljske svakidašnjice ovih dana i tjedana u Hrvatskoj, kao „jedan od nas“, pa stoga tako uvjerljivo i osvjedočeno, a opet, s obzirom na medij, neposredno i opušteno, kaže i ovo:

Nisam od onih koji inače govore o odgojnoj komponenti posla. Ali sada ću biti. Jer sada se sve promijenilo. Izbjegavat ću ikome upisati neopravdani sat jer nije lajkao objavu. Izbjegavat ću pisati negativne bilješke – zamijenit ću ih s „vjerujem da učenik nije predao zadaću iz opravdanih razloga“.

Vjerovat ću da su odgovorni i da će se uključiti u nastavu kada budu mogli i koliko budu mogli. Bit ću tu da ih skupim na videokonferenciji, da se nasmijemo i družimo.

Smislit ću više kreativnih zadataka i animacija. A i bit ću kreativan kod vrednovanja – poštovat ću obvezu ako je bude bilo – ali ću pronaći način da ih poštedim toga kako god budem znao i mogao. Znam da će opet osvanuti sunce i da ću se vratiti u svoju učionicu.

A kada me ugledaju, želim biti siguran da će u meni prepoznati prijatelja s kojim su se neko vrijeme družili preko ekrana, a ne robota koji je poštujući normu i formu izgubio dodir sa stvarnošću.

Potpun tekst MOŽETE NAĆI OVDJE.

■  NAPOMENA  ■ piše: Snježana MOSTARKIĆ ■ izvor: stranica na Facebooku – Marko BRAJKOVIĆ