„Napokon da i to netko izgovori! Imamo cijelo vrijeme slona u staklarnici. Forsirajući standarde za koje djeca nisu zrela i spremna, otvaramo vrata specijalnim obrazovnim potrebama kao što su dijagnoze ADHD-a, proteškoće s ponašanjem i otpori djece spram škole“, piše u jednom od najistaknutijih komentara ispod članka objavljenoga na obrazovnome portalu We Are Teachers. Članak je podijeljen nekoliko tisuća puta, s više od devet tisuća reakcija i oko tisuću komentara. Zanimanje za temu među većima je na tome mjestu te je sadržaj dočekan kao svojevrsni pojas za spašavanje ako je suditi po reakcijama učitelja i odgojitelja, odnosno komentarima uz objavu.

O čemu je sve riječ, pročitajte u nastavku.

Ako nas je 2020. ičemu poučila, tada je to vrijednostima usporavanja.

Pa kako to da se te spoznaje nisu odrazile na poučavanje djece čitanju u ranome obrazovanju?

Ako je ikad bilo vrijeme da odbacimo razvojno neprimjerene standarde u početnom čitanju, onda je to sada. Jer današnja praksa ne samo da doživljava neuspjehe u pokušaju da stvori djecu koja vole čitati, nego doživljava neuspjehe i u poboljšanju čitalačkih vještina i postignuća.

Evo i zašto:

PRERANO…

U 70-im godinama 20. stoljeća dječji su vrtići obuhvaćali polovicu djetetova dana, bili su usmjereni na igru, hodanje u redovima i spavanje. Samo je 15 % polaznika ostajalo u cjelodnevnim vrtićkim programima. Do sredine drugoga desetljeća ovoga stoljeća više je nego udvostručen broj polaznika cjelodnevnih programa. Standardi predškolskih programa danas su postali standardima u vrtićima, a standardi prvoga razreda standardi u predškolama.

Ali četverogodišnjaci i petogodišnjaci nisu se promijenili. Naša su očekivanja ta koja su nerazumna. Djeca doživljavaju neuspjeh za neuspjehom jer idemo u pogrešnome smjeru, a mnoga razviju i osjećaj tjeskobe pri samoj pomisli na čitanje zbog svojih prvih (nametnutih) čitalačkih iskustava.

PREBRZO…

Ustalio se imperativ da u predškolskoj dobi djeca moraju znati povezati glas i slovo.

Međutim, sada se u mnogim (američkim) državama postavljaju zahtjevi da djeca u predškoli znaju sva slova i njihove pridružene glasove (za engleski to znači i više pridruženih glasova za jedno slovo odnosno dvoslov ili skupinu slova) već do zimskoga odmora.

Sastavljanje i predočavanje popisa vidnih riječi koje valja upamtiti počinje već u vrtićkoj dobi. (Za hrvatske čitatelje: Izraz vidne riječi ili engl. sight words odnosi se na često zastupljene – visokofrekventne – riječi koje mala djeca uče napamet kako bi ih automatski prepoznala u tekstu, bez posebnoga zadržavanja na njima. Popisi vidnih riječi vezani su uz tehniku učenja napamet.)

Oba spomenuta zahtjeva potiču ubrzano pamćenje koje aktivira kratkoročnu memoriju čineći pritom učenje čitanja utemeljenim isključivo na drilu.

Kada je riječ o čitanju, brzamo toliko da djeca imaju jako malo mogućnosti osjećati se ugodno i pronaći radost i zadovoljstvo u čitanju. Umjesto na radost i zadovoljstvo, ona bivaju usmjerena na analize, postavljaju im se pitanja o temi, ideji i zaključcima već u ranim danima osnovne škole.

A sve što se uči prerano, stvara rupe u znanju i vještinama.

PREVIŠE…          

I prije ranoga osnovnoškolskoga obrazovanja, a i tijekom, čitanje se postavlja kao zadatak na razini koja je jednostavno pretjerana. Do trećega razreda od učenika se očekuje da čitaju kako bi stjecali znanja u različitim sadržajnim područjima, kao i zahtjevi da ta područja međusobno povezuju. Do šestoga razreda učenici imaju različite učitelje za svako obrazovno područje. Svaki od tih učitelja očekuje od učenika da napiše zadaću, ispuni zadatke čitanja i odgovori na pitanja. Ako se učenici osjete obeshrabrenima i nemoćnima zbog velike količine obrazovnih sadržaja koje moraju pročitati, oni jednostavno neće ispuniti te zadatke, a još manje će sami čitati po vlastitu izboru i sklonostima. A što manje prakse stječu, to su njihove čitalačke sposobnosti i vještine niže.

ZAKLJUČNO…   

Čitanje je dar – prozor u oba svijeta: stvarni i imaginarni.

Nedavno, čitanje je postalo prisilna metoda stjecanja informacija. Tjeramo učenike da čitaju tako mladi, tako brzo i toliko mnogo da se oni osjećaju obeshrabreni i prestaju željeti čitati.

A kada ste posljednji put postigli učinkovitost i izvrsnost u nečemu što niste željeli?

Na Školskome portalu u posljednje smo vrijeme u nizu članaka izvijestili o temama ranoga razvoja, kognitivnoga razvoja i potrebama zaustavljanja unošenja neprimjerenih obrazovnih sadržaja u rano djetinjstvo, kao i požurivanja i nametanja kognitivnoga sazrijevanja jer se time čini dugoročna šteta s kasnijim teško otklonjivim posljedicama.

U članku Švicarski psiholog i američko pitanje – u kojem je riječ o zahtjevima za ubrzanjem  kognitivnoga razvoja koji se nameću već u predškolskom obrazovanju (vrtićima i malim školama) – obrazloženo je što se događa u tim „prvim ustanovama sustavne skrbi za djecu“ tijekom njihova ranoga razvoja i obrazovanja te kako se stupnjevi obrazovnih i kognitivno usmjerenih zahtjeva s osnovne škole spuštaju na predškole, a s predškola na vrtićku dob. Sve je manje slobodne igre i slobodnoga dječjega stvaralaštva (izražavanja), a sve više pisanja, čitanja i računanja već u vrtićkoj i predškolskoj dobi. Djeca od najmlađih godina žive potpuno programirane dnevne rasporede, bez mogućnosti tumaranja i dokolice. Prerano se pred njih postavljaju različiti obrazovni zadatci, kao i zahtjevi mirovanja („da se smire“), a nerijetko najjednostavnijim sredstvom postizanja toga cilja postaje smještanje djeteta pred ekran; sve to dovodi do nemogućnosti adekvatnoga odgovaranja na obrazovne i ostale zadatke u kasnijoj dobi, kao i drugih kognitivnih i emocionalnih zastoja, uključujući i nesposobnost mirovanja i održavanja usredotočene pozornosti u dobi kada bi na to već odavna trebali biti spremni.

Kako kaže američka autorica, odgojiteljica i učiteljica Amanda Morgan:

Prije negoli u dječje ruke stavite olovku, tê ruke moraju kopati, penjati se, stiskati, potezati, gnječiti, izvrtati i hvatati naširoko u okolišu i na velikoj skali materijala.

A to je ono što se najviše postiže u samostalnom djetetovu istraživanju, dokolici i slobodnoj igri, jer nastaje spontano i ne može se programirati, niti narediti, ali može se potpomoći odnosno stvoriti uvjete da se počne nesputano događati.

U spomenutu članku nalaze se i ova, za današnju temu vrijedna zapažanja:

„Neki su učitelji i roditelji zapazili da potiskivanjem sadržaja, mnogi su komadići mozaika koji čini rano djetinjstvo jednostavno izostavljeni iz cjeline. Javljaju o nestanku prostora za preodijevanje, pješčanika i kocaka za slaganje (neke su doslovce izbačene kao smeće). Kratki odmori i slobodna igra smanjeni su ili potpuno eliminirani. Dominantne riječi kao što su istraživanje i radoznalost sve se više zamjenjuju riječima standardizacija i „strogost“.

Bez obzira na to jesu li neumoljivi zahtjevi usmjereni od škola i vrtića prema roditeljima ili obratno, do ranih dvijetisućitih postalo je široko prihvaćeno da je predškolski odgoj („mala škola“) zapravo prvi razred osnovne škole.

Tek su 2016. godine istraživači odlučili provjeriti utemeljenost te tvrdnje.

Znanstvenici sa Sveučilišta Virginia, Daphna Bassok, Scott Latham i Anna Rorem sabrali su postojeće podatke o uvjerenjima i praksama učitelja (odgojitelja) u vrtiću i zatim usporedili podatke iz 1998. s onima iz 2010.godine. Očekivali su da će doći do pomaka s obzirom na starije stanje, no, kako naglašavaju, i oni su bili zatečeni koliko je to uznapredovalo. Među ostalim obilježjima, otkrili su dramatično povećanje čitanja, pisanja i matematičkih zadataka, povećanje radnih listova i memorijskih kartica, a smanjenje igre i proučavanja, prostora za igre preodijevanje, istraživačkih aktivnosti i umjetničkih aktivnosti.“

O ISTOJ I SRODNIM TEMAMA PROČITAJTE I OVO:

✿ Paradoks mirnoga sjedenja u predškolskoj dobi

✿ Djetinjstvu treba vremena

✿ Neprocjenjiva vrijednost slobodne igre

✿ Zašto je u ranome djetinjstvu bitna umjetnost

✿ Vrijeme kada dan nije imao kraja

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ autorica američkoga teksta: profesorica u završnim razredima srednje škole i na prvoj godini koledža, objavljuje pod pseudonimom Tiffany Post ■ SAD: WeAreTeachers – mrežna zajednica učitelja i poučavatelja sa svrhom pružanja poticaja u učenju i poučavanju dijeljenjem ideja primjenjivih u učionici ■ izvornik: www.weareteachers.com  ■