„Njemački mi je težak. Njemački mi kvari prosjek. To je ionako izborni predmet. Nemam pribor jer mi Njemački nije u rasporedu. Nisam stigla napisati domaću zadaću jer sam učila povijest.“ Rečenice su to koje mi, profesori, često čujemo od učenika koji pohađaju izbornu nastavu njemačkoga jezika.

Nama, profesorima, koji stojimo pred njima pokušavajući im na što zanimljiviji i kvalitetniji način prenijeti znanje koje posjedujemo, postižući pritom zadane ishode, takve rečenice ruše kompletnu strukturu nastavnog sata smanjujući količinu energije koja je trebala biti uložena kako bi sat bio uspješan. Demotiviranost učenika ponekad na isti način djeluje i na nas, a upravo u tom trenutku trebamo pronaći način kako pokrenuti ta „mala“ bića oko sebe, trebamo stvoriti dodatnu energiju da zajedno pronađemo motiv, taj čarobni dragulj kojim svatko može ono što želi, ostvarimo cilj, budemo sretni. Naizgled izgleda jednostavno, no nije nimalo lako.

S mlađim je učenicima malo lakše

S mlađim je učenicima malo lakše. Uz pjesmice, crtanje, kartice i igru naučimo svašta i nema ljepšeg do vidjeti ih kad dođu i odu sa sata s iskrenim osmijehom na licu, a bogatiji.

Sedmaši i osmaši…djeca, a nisu više djeca.

Na licima im čitamo izraz „škakljive“ faze kroz koju prolaze, traže sebe pomalo izgubljeni, nailaze na zidove koje ponekad ruše i grade mostove tamo gdje ih nema. Ponekad, čim uđu u učionicu, mi, profesori, već znamo da nam je plan sata pao u vodu.

Tada je potrebna dodatna energija za improvizaciju, tada je potrebno pronaći pravu riječ, odnosno način kojim pokušavamo gledati na svijet njihovim očima, pokušavamo ih uz što manje kritike vratiti na put s kojeg su, čini se, skrenuli.

Ja sam osobno tada prije svega čovjek i prijatelj, a tek onda profesor. Nakon godina iskustva u radu s učenicima različite dobi shvatila sam da to bezuvjetno cijene i ne smatram to izgubljenim minutama nastavnog sata, upravo suprotno.

Često im se približimo da bismo ih podigli, donekle vratili samopouzdanje i smanjili strah od neuspjeha (tu uvelike pomažu poderane traperice i trendi hudica koje taj dan slučajno odjenemo).

 Upravo u motiviranju za učenje trebamo vašu pomoć, dragi roditelji, jer samo tako vaša, odnosno naša djeca, postaju kompletni ljudi s već uvelike izgrađenim karakterom, spremni ići dalje i boriti se za osobnu sreću.

Proces stjecanja znanja, odnosno proces učenja, veliki je izazov i za učenike i za nas, profesore.

Važnu ulogu u procesu učenja ima osobno životno iskustvo te znanje i predznanje o određenoj temi, koja može biti više ili manje zanimljiva, o čemu svakako ovisi i motiviranost, a time i brzina učenja kako bismo na kraju ostvarili zadani ishod.

Veza stranog jezika i aktualne životne situacije

Na putu ostvarivanja spomenutih ishoda učenici svjesno i nesvjesno skupljaju i nauče informacije iz različitih izvora koje su direktno ili indirektno povezane s određenom temom.

Učenje stranog jezika puno je lakše kad ga povežemo s aktualnim životnim situacijama koje su odraz osobnog iskustva te znanja i tako čine teme zanimljivijim.

Kod nas jezičara sve se vrti oko riječi, najmoćnijeg oružja, kojeg ponekad nismo  svjesni.

Riječ otvara i zatvara vrata, prodire u dušu koja se smije i plače, riječima se pišu romani, stvara umjetnost, rađaju želje, opisuju snovi…

Bogatstvo čine napisane i pročitane riječi, riječi koje izgovaramo i slušamo, od kojih su najveće bogatstvo one koje razumijemo jer otvaraju vrata u svijet. Što ih više razumijemo, to smo bogatiji i bliži onome što želimo, onome što nas čini sretnima.

Veliki učitelj nije osoba

koja raspolaže brojnim

činjenicama, nego osoba

u čijoj prisutnosti

postajemo drukčiji.

Ralph Waldo Emerson

Sustav nam je školovanja, nažalost, nametnuo vrjednovanje koje postaje isprazna i mučna  utrka za ocjenama, a vi, dragi roditelji, nemojte biti trkači kao i vaša djeca. Stanite, zabremzajte ponekad i okrenite se oko sebe, budite uzor svojem djetetu i pokažite mu da brojka nije toliko bitna.

Bitno je ono što nosimo u sebi, ono što nadograđujemo, upijamo, stječemo, hvalimo, kritiziramo, prihvaćamo i odbijamo te na taj način brusimo svoje ja koje će naći svoj put i svoje mjesto u vanjskom svijetu i u pravom trenutku izvaditi potreban „adut“.

Zašto bi bilo lakše donijeti naočale s noćnog ormarića nego brile s nahtkaslića? Ili otići na tržnicu po povrće za juhu, nego na plac po grincajg? Zašto osim staviti rublje u perilicu ne bismo znali i staviti veš u vešmašinu ili osim pribora za jelo pokupiti i beštek sa stola te naučiti dijete da osim unazad može voziti i rikverc…

Što više jezika znaš, više vrijediš…

Znanje stranog jezika neprocjenjivo je bogatstvo. Uz engleski jezik, koji se uči i nesvjesno zbog prisutnosti u svim sferama života, znanje njemačkog jezika vrijedno je prije svega u našem području jer hrvatski jezik vrvi germanizmima i zato što smo okruženi zemljama njemačkog govornog područja koje otvaraju vrata u poslovni svijet gdje nalazimo zadovoljstvo i sigurnost.

Zar to osim osobnog gušta nije dovoljan motiv?

Djeci treba i vaša i naša podrška kako bismo im što kvalitetnije približili važnost učenja i znanja stranog jezika. Vi to trebate napraviti kao mama, kao tata. Objasniti djetetu potrebu ulaganja u znanje koje će mu se zasigurno u određenom  trenutku vratiti. Na svom putu naići će na zidove i spotaknuti se. Prva emocija, koja se tada javlja, strah je od neuspjeha i odustajanje, a upravo  mu vi tada morate dati ruku, ohrabriti ga i pomoću svog osobnog iskustva, možda na temelju osobnih propusta, uvjeriti dijete da bez straha ide dalje svakim korakom jačajući samopouzdanje. A mi ćemo istovremeno tom istom učeniku jednostavnim, svakodnevnim primjerima objasniti da je učenje jezika i cjelokupno obrazovanje odskočna daska u svijet koji je pun izazova, koji cijeni hrabrost i skriva bogatstvo.

Svi smo mi sretni kada učenici dobiju peticu, prije svega ako je zaista zaslužena. Ja sam jedna od onih profesorica kojima je najveća nagrada kada mi učenik s lakoćom i sigurnošću vrati nazad ono što sam mu prenijela, ali ne u obliku brojke, nego na hodniku, na skijanju u Austriji, pomažući obitelji s njemačkim, dopisujući se s obitelji ili prijateljima na njemačkom…kada sam sebi pokaže da može, kada pobijedi strah i izgradi neuništivo samopouzdanje s osmjehom na licu jer nam je na kraju najvažnija naša i njihova SREĆA.

Zato učimo…učimo njemački!

■  Napisala: Željka ŠPEHAR, profesorica njemačkog i talijanskog jezika i književnosti | OŠ Zapruđe  ■