I tada se sjetim te 1992. godine. Išla sam u prvi razred osnovne škole. Učiteljica je rekla roditeljima kako će idućih dana dovoditi djecu u školu, a ona će napisati koja će djeca doći određenoga dana. Tako je nastao raspored za svih pet dana u tjednu, ali ne raspored po nastavnim predmetima nego raspored s imenima učenika 1. a razreda ratne generacije.

Petak 13. ožujka, jutro, vozim na posao. Petnaestak kilometara vožnje, a u mislima najave o mogućem zatvaranju škola. Neka sjeta u meni. Ulazim u učionicu, razvlačim osmjeh, velik kao nikad do sada, dok učenike pozdravljam onim svakodnevnim: „Dobro jutro, Mrvice!“.

Svakodnevno, a drukčije.

Slutim što se sprema, slute i oni. Sama sebi ponavljam svojevrsnu mantru  kako je sve samo san i kako ću posljednje mjeseca rada sa svojim četvrtašima provesti u našoj učionici, u našemu kutku svemira.

Situacija je neizvjesna, o virusu znamo malo, osim da je tu. Hoćemo li svi biti dobro, hoće li djeca biti dobro, hoćemo li se vratiti u školu do kraja nastavne godine? Sve su to pitanja koja su mučila većinu nas.

U tome trenutku taj novi naziv NASTAVA NA DALJINU bio je zadnje na što sam pomislila. Smatrala sam taj dio lako izvedivim. Mislila sam kako na tom području ne mogu naići na teškoće i kako je to najlakši dio perioda pred nama.

Tada dolazi službena potvrda – od ponedjeljka radimo na daljinu. Ta je informacija do mene  došla kao grom. Neko trenutačno buđenje.

U ponedjeljak, prvoga dana nastave na daljinu, ulazim u praznu školu. Tek tada postajem svjesna situacije. Naš mali kutak svemira sada su samo prazna četiri zida s pločom i ponešto školskih klupa, bez dječjega smijeha, bez života.

Sjedam i krećem pripremati nastavu na daljinu. Taj novi oblik rada do toga se trenutka učinio tako lagan, jednostavan.

Radim u kombiniranome razrednom odjeljenju. Trenutačno imam učenike drugoga i četvrtoga razreda. To znači da za svaki dan trebam napisati priprave za svaki predmet. Dvostruke priprave. Sjedim i razmišljam kako učenike zabaviti internetom, bez interakcije, bez svakodnevne komunikacije.

Trljam ruke i mislim: “Dobro je, evo ideje!”

Krećem s pisanjem plana rada, koristim se naučenim digitalnim alatima, trudim se biti što zabavnija.

Prolaze dani. Više-manje zadovoljna sam svojim radom. Sve umornija, ali zadovoljna.

Kad se počelo raspravljati  o nastavi na daljinu, prva mi je pomisao bila kako je riječ o lakšemu obliku rada, ali ta je varka, u mojim mislima, trajala kratko.

Vrlo brzo shvatila sam kako se radi o mnogo opsežnijemu poslu koji uzima više vremena nego što naša satnica predviđa.

Preporuka #ostanidoma ima puni smisao kad je riječ o nama učiteljima. Mi zaista ostajemo doma, ne u dvorištu, ne u šetnji, ne u igri, već zaista doma. Svakodnevno pripremamo radne listiće, koji ne padaju s neba, proučavamo razne nove digitalne alate koji bi nam mogli pomoći u ostvarivanju nastavnoga procesa i to postaje naša svakodnevica.

Ipak je naš primarni cilj zaštititi te male Mrve, olakšati im ovo vrijeme i omogućiti im što bolje shvaćanje i usvajanje sadržaja, a prije svega toga ih opustiti i zabaviti. Učiniti nešto da skrenemo misli tih malih glavica s ovoga što se događa oko nas i da im budemo učitelj, prijatelj i podrška.

Prije šest tjedana, kad je sve počelo, smetali su mi komentari o učiteljima neradnicima, o učiteljima čiji učenici samo prate nastavu na HRT3 kanalu, o učiteljima koji imaju punu plaću, a ne rade ništa, o učiteljima koji su na odmoru (prvo su štrajkali, a sada ne drže ni nastavu), komentari s preporukama pojedinaca za prekidom nastavne godine jer ovo djeci ništa dobroga ne može donijeti. Tako su rekli. To nam govore. 

I tada se sjetim te 1992. godine. Išla sam u prvi razred osnovne škole. Učiteljica je rekla roditeljima da će idućih dana dovoditi djecu u školu, a ona će napisati koja će djeca doći određenog dana. Tako je nastao raspored za svih pet dana u tjednu, ali ne raspored po nastavnim predmetima, nego raspored s imenima učenika 1. a razreda ratne generacije. Dolazili smo kako bi učiteljica testirala predznanje svakoga svoga malog prvašića. Tada je uslijedio novi raspored. Bila sam u rasporedu sati za petak. Svakoga petka dolazili smo u školu s mamama, tatama, bakama ili djedovima. Kako je koji član obitelji mogao – neki su bili na ratištu, neki su radili, a oni slobodni dovodili su nas.

Petkom smo pisali ispite, a onaj tko nas je doveo, dobio bi raspored o tomu što s nama treba naučiti do idućega petka. Nije bilo mobitela, nije bilo interneta, padale su granate, a mi smo vrijedno usvajali nove nastavne sadržaje i maštali o danu kada ćemo opet sjesti u školske klupe.

I, evo, danas ne padaju bombe, ali nešto je nevidljivo oko nas i remeti nas. U boljim smo uvjetima nego tada –imamo internet, mobitele i sve nam je to na raspolaganju prilikom održavanja nastave.

Čeznemo za školom, kao što su naši uzori čeznuli tada, a vjerujem da i učenici čeznu isto. Ne znam je li tada bilo pritiska na učitelje i jesu li tada obezvrjeđivali njihov rad kako nama to čine danas, ali znam nešto drugo. Ne dajte se smesti, dragi kolege, radite odličan posao. Svi mi radimo odličan posao i to nam treba biti misao vodilja, uz onu najvažniju, a to je dobrobit naše dječice.

Unatoč težini prilikom izvršavanja ove vrste rada, unatoč tuzi što nisam u učionici sa svojim učenicima, ovih dana osjećam posebnu radost.

Kao da se, u nama, stvorilo neko dodatno zajedništvo. “Svi za jednoga, jedan za sve”, to je slogan koji bi najbolje opisao ovu situaciju.

Gledajući razne nastavničke portale i Facebook grupe, često nailazim na objave kolegica i kolega starije i mlađe životne dobi. Svi su se prilagodili novome načinu rada, a oni koji nisu bili najbolji u ovim modernim tehnologijama, potrudili su se i savladali sve teškoće na koje su naišli. Svi se međusobno savjetuju i pomažu jedni drugima. Takvo je vrijeme došlo, a što se tiče suradnje i pomoći, nadam se da će takvo vrijeme i ostati.

Mi nismo oni heroji s prve crte, koji se spominju u medijima, ali svakako jesmo heroji. Heroji koji su dali sve od sebe da bi nastavni proces izgledao što bolje i da bi djeci omogućili ostvarivanje njihovih temeljnih dječjih prava, a pravo na obrazovanje propisuje Konvencija o pravima djeteta (24. članak). Djeca su zaslužila da smo tu za njih i to je misao vodilja koja mi olakšava ove dane. Svaki snimak koji mi Mrvice pošalju, mami osmijeh na moje lice. Gledajući videa kako pomažu roditeljima u pravljenju kolača, bojanju jaja za Uskrs, vježbanju ili pak pravljenju lutkice za igrokaze, punim baterije za novi radni dan. I znam da će taj dan biti uspješan za njih, a samim time i za mene. Jedna nova perspektiva te djece vraća mi nadu u bolje danas i bolje sutra. I više mi ništa nije teško – niti cjelodnevni boravak za računalom, istraživanje novih digitalnih alata, komunikacija s djecom i pružanje mogućnosti da neki kviz rješavaju koliko god puta žele, u bilo kojemu periodu dana.

Zašto?

 Zato što naše zanimanje nije posao, to je poziv koji  je osjetio svatko u sebi. Poziv koji nam svakodnevno daje snagu da svoj posao radimo najbolje što znamo.

I zato, kolegice i kolege, samo hrabro naprijed! Mi smo na onoj crti koja oblikuje heroje neke nove epidemije u budućnosti.

■ Piše: Martina JELENKOVIĆ,  učiteljica razredne nastave ■  OŠ “Petar Zoranić”, Nin, Područna škola, Zaton ■ Učiteljica sam u kombiniranom razrednom odjeljenju drugoga i četvrtoga razreda.  Rado sudjelujem u svim aktivnostima koje se provode u mojoj školi i volim učiti nove sadržaje koji mi mogu pomoći u nastavi. Redovito se educiram i stalno unaprjeđujem svoja znanja, trenutačno najviše na području digitalnih tehnologija. Osam godina volontiram s djevojčicom s Downovim sindromom. To je jedan poseban odnos koji me, uz redovnu nastavu, posebno usrećuje. Rad s djecom moja je životna radost. Slobodno vrijeme volim provoditi u prirodi šećući psa ili vježbajući. ■