Sunčano zagrebačko prijepodne dodatno je pozlatilo naš susret u Draškovićevoj 30, u Studiju Tanay koji je prije tridesetak godina pokrenuo na nagovor supruge Ljiljane Zaninović Tanay. U međuvremenu, Studio Tanay odgojio je više naraštaja budućih slikara, grafičara, likovnjaka i povjesničara umjetnosti. U svojoj dugačkoj karijeri, dobitnik je brojnih nagrada za umjetnost i likovnu pedagogiju, među kojima je i ona Edwina Ziegfielda za najboljeg likovnog pedagoga na svijetu. 

-Tanay je staro mađarsko prezime. Majka mi je Slovenka, a otac Slavonac – smije se umjetnik dok se prisjeća djetinjstva. Otac mu je bio odvjetnik iz Požege, ali je u Zagrebu završio Klasičnu gimnaziju. Tanay je sam rođen u Zagrebu jer je majka ondje došla na porod u ožujku ’44. kako bi on kao novorođenče imao najbolju tada dostupnu medicinsku skrb. […]

-Otac je želio da se obrazujem i da naučim voziti automobil, no meni je oduvijek bilo draže pedalirati biciklom. Jednom sam se tako njime dovezao do ženske kaznionice u Požegi, mislim da sam imao oko 16 godina. Zastao sam tamo jer sam bio začuđen zbog  što su moje vršnjakinje zatvorene iza ograde. Kako sam zurio, prišla mi je ravnateljica i pitala me što tu radim. Ja sam ju pitao, zašto one nemaju neki drugi sadržaj kojim bi se mogle baviti umjesto da tamo budu zatvorene. Želio sam im pomoći i mislim da sam tada prvi puta osjetio poriv da kroz život pomažem drugima – govori Tanay koji se u svoj rodni Zagreb vratio 60-ih kada je došao studirati slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti.

Umjetnik koji je generacije djece u svojem studiju naučio slikati, likovno je umijeće upijao od mnogih legenda hrvatske umjetničke scene. 

– Zagreb je tih godina bio jako otvoren. Živio sam za Akademiju i za slikarstvo. Bio sam sretan što sam se vratio u svoj rodni grad. Slikati me naučio profesor Zlatko Šulentić. On je bio dobar prijatelj doktora Vinka Panca, gimnazijskog kolege mog oca. Imao sam problema s okom pa sam se liječio kod njega. Nisam pazio pa mi se teško upalilo i otac me poslao k njemu. Profesor Pance ne samo da mi je spasio oko nego me i upoznao s profesorom Šulentićem koji me pripremio za upis u Akademiju – otkriva nam Tanay. […]

Sloboda izražavanja koja se uči u Studiju Tanay posebno je važna bila u vrijeme Domovinskog rata kada su oba supružnika otišla pomagati djeci u ratom zahvaćenim područjima .
-Ljiljana je uzela šljem i otišla na front što me zabrinulo – prisjeća se slikar koji je i sam prošao neka ratišta. 

-Neki su mi rekli da ću platiti to glavom, no ja sam otišao u Školsku knjigu po čitanke i udžbenike i krenuo na ratište. Došao sam čak do mostarskog mosta. Kada sam se tamo pojavio, pitali su me što radim. Rekao sam da idem preko, kod ravnatelja osnovne škole s druge strane mosta. Kada sam ga prošao,  pitali su me isto pitanje na drugoj strani. Došao sam kod ravnatelja, a on je u mene zurio kao da vidi sablast. Rekao sam mu da sam slikar i da radim s djecom. Došao sam s puno volje, donio im znanje i knjige, a oni su me prihvatili – prisjeća se teških trenutaka slikar koji je o svojim iskustvima 1995. govorio pred glavnim tajnikom Ujedinjenih naroda Koffi Annanom i na generalnoj skupštini UN-a u New Yorku.  [ Cijeli razgovor s umjetnikom pročitajte OVDJE ]

■ IZ DRUGIH MEDIJA ■ vecernji.hr ■