Bliži se kraj nastavne godine i počinju pripreme za upis učenika u 1. razred. Mali, veseli, zaigrani – odjednom se svi nađu pred velikom životnom prekretnicom zvanom škola. No u tomu ne bi bilo ničega dramatičnoga kad mi odrasli – roditelji, rodbina, prijatelji – ne bismo pretjerivali i često kod djece stvarali upravo suprotno: umjesto želje i motivacije – otpor prema školi.

Predškolce se, najčešće tijekom zadnje godine u vrtiću, stalno podsjeća na školu, obveze, postavljaju im se zadatci koji se rješavaju tijekom godine.

Zamisli, mali se igraju, a predškolci imaju obvezu rješavati listiće, pisati, crtati, bojati… Naravno da će to u mnogima stvoriti otpor. Pa onda i sve susjede s kojima se sretnu u trgovinama, na ulici zapitkuju zna li čitati i pisati, a jadničak to sve ne zna i NE TREBA znati prije polaska u školu.

Tu se često zna pretjerati jer se svi u djetetovu okruženju mobiliziraju na učenju slova. Tako se, primjerice, mlade mame po kafićima s ponosom hvale što sve njihova princeza zna i može…

Često mi se s takvim pitanjima obraćaju mame budućih prvoškolaca, njihove bake, uglavnom iz manjih sredina gdje se svi znamo. Odjednom tijekom svibnja i lipnja upoznam mnogo novih mladih roditelja. I to je posve u redu jer ljudi žele najbolje za svoje dijete pa se raspituju kako im u tomu pomoći. Problem je samo što mnogi u tomu pretjeraju, pa dril preko ljeta za male buduće školarce bude pretežak i nepotreban.

Najčešće znam dati ovakve upute, tj. smjernice:

Svako je dijete jedinka i osoba za sebe – sa svojim vrlinama i manama, predispozicijama da nešto postigne i bude uspješno u različitim područjima. Nema recepta za uspješan odgoj jer svakome se djetetu treba pristupiti drukčije, pronaći optimalan način kako mu pomoći, ali ga i pustiti da se pri tom samostalno razvija.

Veliki je posao odrađen do sada na razvoju motorike, a s time treba nastaviti, u što je uključeno slaganje kockica, građenje, rezanje škarama,nizanje perlica, provlačenje niti, trganje papira, lijepljenje, oblikovanje plastelinom ili nekim drugim materijalima.

Razvijanje pravilne koordinacije pokreta postiže se igrom, puzanjem, provlačenjem, penjanjem, skakanjem, preskakivanjem (vijače, balvana, grede…), hodanjem po crti, po stazici, ivičnjaku, vožnjom biciklom…

Za takve aktivnosti dovoljno je s djetetom izaći u park ili šumu i prepustiti se mašti.

Razvoj fine motorike postiže se zakopčavanjem dugmića, vezivanjem vezica na cipelama, zakopčavanjem odjevnih predmeta, dakle svim onim svakodnevnim aktivnostima koje djeci nisu nepoznate.

PORUKA RODITELJIMA:

Ne činite umjesto djeteta ono što ono može samo! Naučite ga vezati vezice, odvojite jedno popodne za svoje dijete i sjednite s njim na pod, tepih i zajedno se poigrajte vezicama. Iznenadit će vas koliko se djeca daju u onim aktivnostima koje žele svladati.

Govorni izraz razvija se govorenjem. Razgovarajte s djetetom – stalno i o svemu: zapažajte, podržavajte i pohvalite svaki pokušaj govora; potičite ga da pravilno govori; razgovarajte o odnosima u prostoru (prvo, srednje, gore-dolje, lijevo-desno); opisujte predmete i tražite od djeteta da otkrije o čemu govorite; pomognite mu slijediti dvosložne i trosložne upute („ idi u svoju sobu i donesi mi slikovnicu o patuljku, princezi…); potaknite svoje dijete da i samo daje upute; iskoristite svakodnevne aktivnosti – npr. u trgovini ili dok spremate ručak, potičite dijete da imenuje, opisuje, uspoređuje: posuđe, jela, povrće, njihov izgled, okus, miris, što voli, što ne voli … Uključite ga u svakodnevne male poslove i o tomu razgovarajte. Igrajte se bojama i brojevima: prepoznajte, brojite, dodajte, oduzimajte, pomičite, uočavajte veličine i odnose. Tijekom putovanja, u automobilu se možete poigrati ritmičnim odbrojavanjem slogova u nekoj brojalici, u rečenici.

U igri dijete najlakše uči, a da nije ni svjesno svoga truda – jer se zabavlja.

U svim navedenim aktivnostima nužno je naglašavati važnost kućnoga odgoja. Pomognite svome djetetu da se uči strpljivosti, da u svemu i uvijek ne mora biti prvi i odmah, da nauči pričekati dok netko govori, a da ga pri tomu pozorno sluša, da pristojno zamoli, zahvali, da poštuje svakoga uz koga se nalazi.

Uključite li dijete u svoje svakodnevne aktivnosti (odlazak u kupovinu, šetnje, posjete prijateljima, rodbini…), dijete će, promatrajući vas, učiti i oblikovati svoj svijet, ophođenje i odnos prema okolini. Ako su roditelji uljudne osobe koje uvažavaju ostale oko sebe, ako se u komunikaciji odnose s poštovanjem, njihovo će dijete to isto činiti.

Sada tek dolazi ono oko čega mnogi strahuju pitajući se hoće li njihovo dijete biti uspješno.

Od iduće školske godine svi prvašići kreću po novim predmetnim kurikulima i međupredmetnim temama, što znači da će im radni materijal (tiskani udžbenici, početnice, vježbenice) i digitalni sadržaji biti alati tijekom svladavanja novih sadržaja.

To znači da će dostupni materijali biti na raspolaganju svim učenicima i učiteljima. Učitelji su stručnjaci u svome poslu i znaju kako iskoristiti potencijal svakoga djeteta, počevši s pripremnim razdobljem u kojemu se radi na razvoju grafomotorike, pripremi za pisanje.

Školsko formalno pismo uči se kad su za to stvoreni preduvjeti kod učenika. Zato, dragi roditelji, kategorično kažem: NE! Nemojte ih tijekom ljeta drilati u pisanju i čitanju. Prvo, zato što ćete ih pogrešno naučiti poteze koji se kasnije ne daju ispraviti. (Slova se pišu potezom od gore prema dolje.)

NE, zato što to treba izvoditi stručno i primjerenim tempom. Dijete NE treba poznavati sva slova kad kreće u prvi razred. Škola mu treba biti nešto što će samo otkrivati, čemu će se veseliti svakoga dana iznova. Ako dijete iskaže interes, naravno da mu treba pokazati, imenovati, razlikovati, prepoznavati. Ima djece koja znaju i čitati, i to je u redu ako su sama izrazila interes i samostalno iščitavala. Svladat će globalno čitanje (sliku riječi u obliku natpisa, reklame, naziva; kasnije će ta ista slova prepoznavati u nekoj drugoj riječi). Uza sve to, moći će se igrati, istraživati i veseliti vlastitome napretku.

Dijete mora znati osnovne podatke o sebi – kako se zove, gdje stanuje, a poželjno je da zna i broj telefona (ne i da ga ima u torbi).

Poradite na samostalnosti djeteta. Neka samo za sobom sprema igračke, predmete koji mu nisu potrebni, slaže odjeću, čini male stvari koje će u školi morati činiti jer ondje nema mame koja će za njim skupljati. Nemojte djecu strašiti školom, predstavite ju kao mjesto u kojemu su djeca sigurna, druže se, zajednički se trude, igraju, vesele i napreduju. Posvetite dovoljno vremena pripremi za školu, time ćete olakšati i sebi, a djetetu polazak u školu učiniti bezbolnijim.

Na kraju, budite podrška i poticaj svome djetetu, budite uz njega i za njega, volite ga i radujte se. To je najviše i najvrednije što možete za njega učiniti. Budite samo roditelj jer učitelja će dobiti kad krene u 1. razred.

■  Piše: Elena BRAJKOVIĆ, učiteljica razredne nastave  ■   OŠ Vladimira Nazora, Pazin  ■ Elena voli svoj posao i uživa u njemu toliko da se često čini kako se igra i zabavlja, a ne da radi vrlo ozbiljan posao. Istražuje uvijek nove i zanimljive metode poučavanja, traži kako motivirati učenike, osluškuje bilo svojih učenika i roditelja kako bi suradnja i svakodnevni rad u razredu polučili što bolje rezultate. Službeno: učiteljica je mentorima, NTC učiteljica, spremna na učenje i suradnju, dijeliti znanja i stečena iskustva, raditi na rastu i razvoju, jer samo tako možemo tražiti napredak i od učenika. U slobodno vrijeme piše poeziju i kratku prozu, koja je predstavljena publici u nekoliko objavljenih zbirki  ■