Baka je imala izuzetno važnu ulogu u mom životu. Prisjećajući se svog djetinjstva, pružala mi je bezuvjetnu ljubav, pažnju i emocionalnu sigurnost. Čuvala je obiteljsku tradiciju, obiteljske vrijednosti i okupljala nas je. Zabavljala me izmišljajući bajke i priče, naučila me prvim molitvama, savjetovala me – imala je bogato životno iskustvo. Svojom prisutnošću, podrškom i vjerovanjem u mene, osjećala sam se vrijednom i voljenom.

Moji učenici 4. razreda i ja željeli smo bakama iskazati iskrenu ljubav i poštovanje, osobito prema njihovoj mudrosti i nježnosti ističući važnu ulogu u životima unuka. Stoga smo ove godine pozvali bake na božićno druženje.

Osmislili smo pozivnice i na vrijeme ih poslali bakama. Izradili smo im divan poklon, podložak za kolače. Napisali smo bakama emotivna pisma zahvale. Uvježbali smo stihove o bakama, osmislili koreografiju na melodije božićnih pjesama, uredili učionicu, priredili mirišljav i ukusan bakin čaj i s nestrpljenjem dočekali njihov dolazak. Ubrzo se učionicom širio neodoljiv miris čaja i bakinih kolačića.   

Bakama sam zaželjela dobrodošlicu izrazivši istinsko divljenje zbog njihova dolaska. Prisjetila sam se važnosti baka u vlastitom životu rekavši im da sam ih željela upoznati jer su nezaobilazne osobe u odrastanju svojih unuka, a mojih đaka. Bake su doputovale iz različitih udaljenih krajeva Hrvatske, nisu krile kako su ganute našim pozivom. Osjećale su se važne i bitne jer netko misli na njih. Nakon prigodnih stihova, kojima smo ih ganule do suza, slijedilo je zabavno druženje.

Učenici su u čudesnu kutijicu ubacili mnogobrojna pitanja koja su bake izvlačile iz kutijice. Redala su se zanimljiva, smiješna, zabavna, poučna pitanja i još ljepši i korisniji odgovori. Nije nedostajalo smijeha, suza od ganuća, slika iz djetinjstva, prisjećanja lijepih mladenačkih dana. Djecu je zanimalo kako su se bake igrale i družile u djetinjstvu, kako je izgledao njihov put do škole, jesu li bile kažnjavane u školi, kako su upoznale djedove, što su željele biti kad odrastu, kako su se slavili blagdani u obitelji, koje su im bile najdraže lektire, igračke, kako su se odijevale, kako su se dogovarale za igru, jesu li morale nadoknađivati zadaće kad su bile bolesne.

Saznali smo i zanimljivost – jedna je baka glumila u dječjem igranom filmu Vlak u snijegu pa si je od honorara platila vozački ispit. Poveo se zanimljiv razgovor o pitanju što bi djeca svojim bakama poklonili iz svog vremena, a što bi voljeli „posuditi˝ iz djetinjstva svojih baka. Moji su školarci poželjeli svojim bakama ustupiti školski autobus da ne pješače do škole, a iz doba bakinog djetinjstva uzela bi bezbrižnost igre, slobodu kretanja i boravak u prirodi. Otplesali smo svoje božićne koreografije, a zaplesale su i bake. Poklonili smo im podloške za kolače koje smo izradili i dali im pisma zahvale koja su bakama opet izmamile suze radosnice. Napominjem kako sve bake nisu uspjele doći. Dvjema učenicama, koje nemaju baku, došle su mame i prisjetile se svojih djetinjih priča.

Naše je blagdansko druženje dokazalo da cijenimo svoje starije članove obitelji, da smo im zahvalni za ljubav koju su utkali u nas, da se zbog njih osjećamo vrijednima i voljenima.

■  Napisala: Sanja MINARIK, učiteljica razredne nastave u zvanju izvrsnog savjetnika | OŠ Frana Galovića, Zagreb ■