Dosadilo mi je gledati cvijeće samo na fotografijama, učenicima riječima dočaravati miris cvijeća i nizom fotografija pojašnjavati rast i razvoj biljke. Odlučila sam iskoristiti svima dobro znanu ideju i reći učenicima da donesu po jednu sadnicu proljetnog cvijeća kako bismo ga zasadili u naš razredni vrt. Prvašići su letimično zapamtili moj zadatak. I sreća da je tako. Jedan dan sađenja cvijeća pretvorio se u višednevnu, može se reći i višemjesečnu aktivnost.

Od ponedjeljka su učenici počeli donositi proljetno cvijeće. Bilo je tu svega: proljetnica, sjemena, jagoda, voćki, ružmarina, mente, raznih začina i hrpa graha. Ideja je bila bolja nego moja. Znala sam već na početku kako nećemo imati samo cvjetnjak već voćnjak i povrtnjak.

Učenici su danima pitali kad krećemo, ispitivali o nazivima donesenih sadnica. Milijun pitanja odzvanjalo je razredom, a ja sam stigla samo reći: „Polako, usporite, ni zemlju nismo okopali.“

Već sutradan stizale su lopatice, grablje, posude za polijevanje, oznake za nazive cvijeća… Prvog smo dana okopavali. Svim silama smo lupali, kopali, nasipali. Letjela je zemlja na sve strane. Jedna je učenica viknula kako ne smijemo uništiti već postojeće biljke. U tom trenutku ni meni nije bilo jasno o čemu govori. Zagledali smo se malo pažljivije i vidjeli kako je već poneko cvijeće ili nama nepoznata biljka pustila u naše razredno dvorište svoje prve listiće. Uzeli smo oznake i zaštitili svaku izniklu biljku kako ju ne bismo uništili  snažnim kopanjem.

Učenici su tijekom usvajanja gradiva Prirode i društva naučili da je korijen snažan bez obzira što je na površini samo jedan maleni krhki listić. Nisam marila što aktivnost neću provesti u dva sata organiziranog vremena u produženom boravku smatrajući da je iskustveno učenje u izvornoj stvarnosti najbolji i najpoželjniji oblik učenja koji učenicima mogu priuštiti. Nakon okopavanja zemlje krenuli smo postepeno u izradu plana.

Odredili smo mjesto za pohranu alata, upoznali vrtlarski pribor, posložili sadnice u četiri kategorije: voće, povrće, cvijeće i sjeme.

Osmislili smo prostorni plan sadnje.

Isplanirali smo da ćemo cvijeće saditi svugdje, voće uz rub dvorišta, povrće i začine uz ogradu, a voćke na sredinu kako bi imale dovoljno mjesta za rast. Nakon nekoliko dana bacili smo se na posao.

Cijeli smo dan sadili prikupljene sadnice. Iako umorni, učenicima nije nedostajalo radoznalosti. Zanimalo ih je kako ćemo znati je li biljka narasla, na koji način ćemo pratiti njezin razvoj, kako ćemo odrediti kojoj treba više, a kojoj manje vode, hoćemo li dočekati plod na voćkama. Najvažnije pitanje je bilo hoćemo li imati dežurne redare za brigu o cvjetnjaku tijekom vikenda. Na kraju smo shvatili da o našem dvorištu znamo jako malo. Pronašla sam među materijalima plakat o praćenju rasta biljaka koji smo postavili u razred i krenuli ga popunjavati. Također, postavili smo i tjedni raspored vremenskih prilika kako bismo sa sigurnošću znali koliko su važnih sastojaka naše biljke dobile tijekom tjedna. Ponajviše smo se usmjerili na zapisivanje sunčanih i kišnih dana jer već i ptice u razrednom dvorištu znaju da je za rast jedne male biljke prijeko potrebno sunce, toplina i voda. Odredili smo tjedne zapisivače koji su redovno i pomno ispunjavali svoje zadatke te zapisivali rezultate.

Cvijeća i sadnica bilo je mnogo.

U sadnji se pridružio i susjedni prvi razred s kojim dijelimo razredno dvorište. Prikupili su i oni svoje sadnice, posadili ih prihvativši naš prostorni plan. Naše dvorište odjenulo je šareno ruho. Učenici nisu bili sigurni koje smo biljke posadili, a ja sam željela da saznaju sami. Uzeli smo školske tablete i krenuli u istraživanje. Fotografirali smo cvijeće i u tražilici tražili odgovore. Pronašavši odgovor, pročitali bismo kratak tekst o svakoj biljci. Na štapić bismo napisali naziv cvijeta da ne zaboravimo. Promatrali smo oblik cvijeta i lista, broj latica, dodirivali smo listove i donosili zaključke o tome kakvi su na dodir. Mirisali smo cvijeće i određivali miris pojedinih biljaka, pratili rast i razvoj. Nakon nekog vremena uočili smo nove pupoljke na našim biljkama te listove i cvjetove na našim voćkama. Učenici su primijetili kako su neki cvjetovi uvenuli. Nakon toga pogledali smo zanimljiv videozapis o životu jednog cvijeta i zaključili da iako cvijet uvene, iz njegova sjemena može niknuti novi prekrasan cvijet.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Posadivši biljke, uočili smo nove stanovnike u našem razrednom vrtu. Nalazili smo mrave, bubamare, malene kukce, letjeli su leptiri i pčele, a ponekad su nas posjećivale i ptičice. Učenici susjednog razreda izradili su kućice za ptice, a mi smo već, kao što je spomenuto u prethodnom članku, pripremali hranu za ptice i time ih hranili.

Proljeće je tek u svojem punom zamahu, a s aktivnostima planiramo nastaviti i dalje.

Planiramo do kraja proljeća izraditi herbarij razrednog vrta, knjižicu pod nazivom „Tajne razrednog vrta“, ubirati plodove naše jagode, presađivati izdanke, ubirati mentu i sušiti listove za čaj, napraviti staklenku s dalmatinskim začinima i darovati ju školskoj kuhinji, brinuti o grahu i ubirati plodove koje ćemo iskoristiti za ukusno jelo. Od jedne malene rečenice da učenici donesu u školu po jednu sadnicu, izrodio se zaista veliki plan. Radili smo i boravili u prirodi, bili vrtlari i istraživači, kuhari, pisci i fotografi. Brinuli smo o biljkama i životinjama.

Radili smo sve što smo htjeli i poželjeli.

Uživali smo u prirodi, od nje učili i o njoj brinuli, a što je najvažnije – učili smo i naučili. Uočavali, zapažali i stvarali uspomene. Upravo su uspomene znanje koje uvijek ostaje usađeno u našim glavicama kao i korijenje bilja u zemlji razrednog vrta.

■  Napisala: Marina KAPOVIĆ, učiteljica u produženom boravku | Katolička OŠ Ivo Mašina, Zadar ■