Disleksija je jedan od najčešćih poremećaja učenja, a očituje se u otežanom prepoznavanju i korištenju zvukovima u jeziku. Djeca mogu preokrenuti slova, imaju poteškoća s izgovorom novih riječi i prepoznavanjem onih koje već znaju i sl. Disleksija nije odraz djetetove inteligencije, već se može shvatiti kao odmak učenikovih sposobnosti i postignuća. Takvu je djetetu potrebna odgovarajuća pomoć uz koju će naučiti čitati i dobro se snalaziti u školi ili barem donekle držati korak sa svojim vršnjacima.

Pritom je potrebno uzeti u obzir činjenicu da je učenje čitanja sastavni dio ukupnoga jezičnog razvoja. Stoga proučavanje ovog procesa mora uključivati ​​proučavanje i svih ostalih aspekata.

Pojam i uzroci disleksije

Disleksija se može opisati kao poremećaj vezan uz poteškoće pri učenju čitanja koji utječe na djetetovu sposobnost da prepozna glasove u jeziku i služi se njima.

Djeca koja imaju disleksiju teško prepoznaju nove riječi ili ih otežano rastavljaju na slogove. To prouzrokuje poteškoće s čitanjem, pisanjem i pravopisom.

Neka djeca to nadoknađuju pamteći riječi, što ne rješava njihov problem prepoznavanja novih riječi. Disleksija je složeni sindrom (skup različitih teškoća) koji ima psihoneurološku osnovu, odnosno sastoji se od različitih neuroloških i psihopatoloških fenomena.

Osnovna je teškoća djelomična, ali stalna djetetova nesposobnost da ovlada procesom spajanja slova i slogova i automatskim glatkim čitanjem cijelih riječi, što je nerijetko popraćeno nedovoljnim razumijevanjem pročitanoga.

Disleksija nije posljedica nedostatka inteligencije ili nedovoljno razvijenih predčitateljskih vještina. Događa se da dijete koje ima normalnu, ili čak iznadprosječnu inteligenciju, teško usvaja vještinu čitanja i pokazuje teškoće u ovladavanju zadatcima u kojima je potrebno čitanje. Uz disleksiju, dijete često pokazuje i teškoće u pisanju (disgrafija), a nerijetko se oba poremećaja zajednički nazivaju disleksijom.

Dislektična djeca imaju problem koji nije posljedica nesposobnosti da ispravno vide ili čuju ono što čitaju, već je njihov problem u obrađivanju slušnih i vidnih podataka, i to u fazi u kojoj je nužno provesti glasovnu reprezentaciju elemenata pisane riječi (pretvaranje slova u glas).

To znači da se temeljna teškoća u dislektičnog pojedinca pojavljuje u trenutku kad treba u svijesti čuti i određeno vrijeme zadržati zvuk, zvukovnu reprezentaciju za svaki zasebni glas u riječi (glasovna reprezentacija) ili pak za svako napisano slovo u riječi. Dislektične osobe pokazuju izrazite teškoće u takvoj glasovnoj raščlambi izgovorenih odnosno napisanih riječi. Oni riječ doživljavaju kao slušnu ili vidnu cjelinu, nisu svjesni zvukovne strukture izgovorene ili pisane riječi, a u svijesti ne provode automatsku raščlambu, segmentaciju svake riječi u glasovne jedinice, kako to rade vješti čitači.

Zbog tog razloga imaju teškoća u pronalaženju rime, u prepoznavanju aliteracije, ne mogu grupirati riječi prema početnom ili zadnjem glasu i dr. Ta neosviještenost glasovne strukture riječi onemogućuje dislektičnom pojedincu da nizove slova prevede u nizove zasebnih pa zatim povezanih glasova.

Glasovna neosviještenost posljedica je određene nezrelosti i neusklađenosti u funkcioniranju mozga. Takve teškoće mogu biti i nasljedne, mogu biti vezane uz perinatalni stres, nezrelost živčanog sustava, polagano sazrijevanje (spori gen) i sl.

Prepoznavanje disleksije

Prvi znakovi disleksije u djece: progovaraju kasnije od svojih vršnjaka te otežano uče i teže usvajaju čak i jednostavne pjesmice prije polaska u školu. Djeca ulažu veliki napor da bi slijedili upute, imaju poteškoće u orijentaciji i usvajanju pojmova lijevo i desno. Kad krenu u školu, imaju poteškoće s čitanjem, pisanjem i pravopisom. Veliku ulogu u prepoznavanju disleksije u djece imaju roditelji, a zatim i učitelji.

Neki opći pokazatelji prema kojima bi učitelj mogao prepoznati takvo dijete jesu: dijete otežano pamti i ponavlja nekoliko jednostavnih uputa, standardi njegova rada nepostojani su i nepouzdani, ima teškoća s prepisivanjem s ploče, pravi čudne pogrješke pri čitanju i pisanju, pojavljuju se poteškoće i s matematikom, rezultati rada su slabi unatoč uloženoj velikoj količini truda, dijete je nespretno u nekim područjima, a vrlo spretno u drugima, ima dobre i loše faze i dane, katkad/često se čini da je lijeno i da mu nije stalo te da uglavnom ne prati na nastavnom satu, zbunjeno je u vremenu i prostoru (osobito pri određivanju lijeve i desne strane), bolje rezultate postiže u usmenom izražavanju i dr.

Specifične teškoće čitanja očituju se pri povezivanju grafema s fonemom, u teškoćama povezivanja glasova i slogova u riječi, u strukturalnim pogrješkama – premještanje ili umetanje, pri zamjeni grafički ili fonetski sličnih slova ili pak zamjeni slogova/riječi, pri dodavanju slova i slogova, ponavljanju dijelova riječi, u teškoćama pri praćenju slovnog ili brojčanog niza, teškoćama u slijedu smjera čitanja, vraćanju na već pročitani red, izostavljanju riječi i cijelih redaka, čitanju jedne riječi na nekoliko pogrješnih načina i dr.

Osim poteškoća s čitanjem, u djece s disleksijom često se mogu primijetiti i problemi s pisanjem, kao i teškoće u nastavi matematike. Bitno je naglasiti da se većina navedenih simptoma može pojaviti i u djece koja nemaju disleksiju, što može zbuniti i roditelje i učitelje. No, simptomi u djece koja imaju disleksiju brojniji su, izraženiji i traju dugo.

Potpora i pomoć djeci s teškoćama u čitanju

Više je načina pružanja potpore i pomoći djetetu s teškoćama u čitanju. Terapije pomoći jesu: logopedske vježbe, edukacijsko-rehabilitacijske vježbe, psihoterapijski rad s djetetom i obitelji te farmakoterapija.

Važnu ulogu u terapiji specifičnih poteškoća u čitanju imaju roditelji, a zatim škola, tj. učitelji. Učitelj je najčešće prva osoba koja prepoznaje djetetove teškoće i o tome obavještava roditelje i stručnu službu škole. Pri sumnji na disleksiju škola, uz suradnju roditelja, provodi testiranje djeteta, uz vanjsku evaluaciju i mišljenje psihologa, stručnjaka za čitanje ili logopeda.

Učitelj svakodnevno radi s disleksičnim djetetom u razredu, uz stalnu suradnju i pomoć defektologa, psihologa, logopeda te prema potrebi i psihoterapeuta. Naime, punovrijedni terapijski rad nemoguć je bez aktivnog i pozitivnog sudjelovanja roditelja. Zadatak roditelja jest učvršćivanje vještina koje dijete usvaja u školi i na logopedskim vježbama.

Postoje razni programi za poučavanje čitanja koji djeci s disleksijom mogu pomoći u izgradnji vještine čitanja i sustizanju vršnjaka u čitanju. Neki od načina pružanja pomoći i potpore učenicima s teškoćama u čitanju mogu biti: produženo vrijeme za rješavanje testova (ispita), miran radni prostor, opcije za slušanje umjesto čitanja ili za tipkanje ili govorenje umjesto pisanja rukom i dr.

Početni stupanj na kojem je potrebno raditi s djecom koja nakon redovnog poučavanja u razredu nisu usvojila veze između glasova i slova jest usvajanje fonetičko-grafičke simbolizacije i učvršćivanje veza glas-slovo. Potrebno je početi s usavršavanjem vještina usmenoga govora i vizualno-prostorne percepcije i orijentacije. Riječ je o psihološkom dijelu terapije specifičnih teškoća u čitanju. Neovisno o tome koliko je poremećaj čitanja prouzročen nedostatcima usmenoga govora, tj. u svim oblicima disleksije, u djece je potrebno razviti osnovne jezične vještine bitne za ovladavanje čitanjem, tj. spremnost za fonetičko čitanje. Terapijski zadatci pritom su sljedeći: stimuliranje slušne pozornosti i razvijanje slušne kontrole, usavršavanje fonemskog sluha i fonemske percepcije, razvijanje glasovne analize i sinteze. Navedene funkcije najbolje je razvijati tijekom individualne ili skupne igre, a poželjno je početi od razvoja prostorne orijentacije u učenika nižih razreda osnovne škole. Usporedo s razvijanjem jezičnih vještina bitnih za ovladavanje fonetičkim čitanjem i pisanjem, multisenzoričkim aktivnostima stvara se čvrsta veza: fonem-artikulem-grafem. U djetetovu umu potrebno je stabilizirati grafički crtež slova.

Da bi dijete brzo počelo usvajati pojam sloga, preporučuje se od samog početka učenja slova uvesti označavanje slova bojama (crvenom i crnom). Kada dijete usvoji fonetičko-grafičku simbolizaciju (glasove i slova), terapijski proces potrebno je usmjeriti na slogovno čitanje i čitanje cijelih riječi. Brojni stručnjaci ističu i važnost rada s tablicama slova. Slogovne tablice važne su zbog izbjegavanja mogućnosti pogađanja, čime se omogućuje daljnji napredak prema automatizaciji slogovnog čitanja.

Djeca s disleksijom teško prate redak u tekstu, preskaču slogove, pogledom se vraćaju na već pročitani dio riječi i ponavljaju ga itd., pa se preporučuje da se tijekom čitanja koriste prozorčićem kao pomagalom. Tri praktična primjera aktivnosti koje će pomoći djetetu da stekne povjerenje u vlastitu vještinu čitanja te da nauči čitati s lakoćom i razumijevanjem jesu: 1. sricanje-čitanje, 2. prelet-prelet-sricanje, 3. slikovno razumijevanje interpunkcije (vidjeti: Davis i Braun, 2001).

Poboljšanje razumijevanja pročitanoga može provoditi na razini rečenice (razumijevanje semantičkih veza riječi u rečenici) i na razini teksta (razumijevanje radnje i pouke, izdvajanje bitnih činjenica koje čine okosnicu priče, razumijevanje veza među likovima, događajima i dr.).

U praćenju i razumijevanju pročitanoga djetetu iznimno pomažu: slušanje audiosnimke priče ili knjige, gledanje ilustracija u knjizi i filma snimljenoga prema knjizi, čitanje teksta u malim količinama, razgovori o sadržaju u stankama između čitanja, uporaba ljepljivih papirića za označavanje važnih dijelova, uporaba markera u boji za obilježavanje imena likova kad se prvi put pojave u tekstu, crtanje i/ili popunjavanje gotovih grafičkih organizatora i slične aktivnosti.

Grafički organizatori smatraju se učinkovitim nastavnim sredstvom za rad na razumijevanju pročitanoga jer je većina djece s disleksijom vizualnog stila učenja, pa za njih slika vrijedi više od tisuću riječi. Grafički organizatori mogu biti razne umne mape, konceptualne mreže, dijagrami ili nešto drugo, no zajedničko im je da predstavljaju vizualni način prikazivanja informacija, tj. procesa razmišljanja. Grafički organizatori mogu se koristiti u svakom koraku rada s knjigom: prije, tijekom ili poslije čitanja. Djeci su vizualno dojmljivi, zabavni i zanimljivi, a učitelji i roditelji mogu ih smišljati i dizajnirati sami.

• 

• 

Danas je popularan primjerice Vennov dijagram, kao i Mentalna mapa, kojima se učitelji često koriste u nastavnom procesu. Na fotografijiprikazan je Vennov dijagram primijenjen na satu Hrvatskog jezika u 3. razredu osnovne škole, pri usporedbi dječjeg romana i basne.

• 

• 

Na fotografijjama je vidljiva Mentalna mapa nastala na satu Prirode i društva, također u 3. razredu, kojom je prikazana podjela životinja prema načinu prehrane.

• 

• 

• 

Još jedan popularan standardni grafički organizator jest i Karta događaja, koja je nastala pri interpretaciji teksta Krivac Milivoja Matošeca na satu Hrvatskog jezika u 3. razredu osnovne škole. Taj organizator omogućuje djetetu da riječima i crtežima strukturirano opiše događaj u priči, što mu olakšava razumijevanje, pamćenje i prepričavanje tog događaja.                     

Od grafičkih organizatora u školstvu popularni su još: Karta priče, Vremenski slijed događaja u priči, Vrijeme i mjesto radnje, Leptir, Sendvič, Vlak, Riba, Detektiv i dr.

ZAKLJUČAK | Disleksija u djeteta očituje se na različite načine i stoga je potrebno svakom djetetu pristupati pojedinačno. Znakove disleksije dobro je prepoznati što prije, u čemu najveću ulogu imaju roditelji i učitelji. Učitelj bi svakodnevni rad trebao prilagoditi potrebama disleksičnog učenika uz stalnu potporu defektologa, psihologa i logopeda te uz stalno aktivno i pozitivno sudjelovanje roditelja. Važan uvjet uspjeha terapije upravo je njihova stalna povezanost i suradnja.

Program rada s disleksičnim djetetom ovisi o stupnju ovladavanja vještinom čitanja na kojem se dijete nalazi te o njegovoj dobi. Postoji niz tehnika, metoda i terapijskih postupaka s pomoću kojih je moguće uvježbavati vještinu čitanja disleksičnog djeteta.

Važno je pritom odabrati one tehnike i metode koje će zainteresirati dijete i biti primjerene njegovoj dobi. Pokazatelj uspješnosti i daljnjeg napretka jest trenutak kad učenik počinje čitati svojevoljno i iz zadovoljstva. Tada se učenik osamostaljuje i vještine nastavlja razvijati sam, no važno je i dalje mu osiguravati pomoć, potporu i motivaciju te ga poticati na daljnji napredak.

■  Piše: Biljana Knežević, učiteljica savjetnica ■  OŠ Vladimir Nazor, Đakovo ■