Dispraksija je neurološki poremećaj koordinacije koji se uočava u nezrelosti organiziranja pokreta gdje mozak ne obrađuje informacije koje prima iz okoline. Kod zdrave djece neurološki putevi jačaju se kroz razvoj i učenje, a kod dispraksije mozak ne dopušta potpuni prijenos neurona pa je potrebito više vremena kako bi naučili neku novu aktivnost koju zdrava djece uče spontano kroz igru.

Djeca s dispraksijom imaju poteškoća u auditivnoj (smanjena sposobnost slušanja i slijeda naredbi, imitiranje tuđeg ponašanja kao reakcija na neke situacije, govorne teškoće uzrokovane ne kontrolom mišića govornih organa) i vizualnoj percepciji (prepisivanje s ploče u bilježnicu jer izgube slijed gdje su stali te ne mogu nastaviti dalje, nemogućnost praćenja slijeda bacanja lopte u zrak, nerazlikovanje prostornih pojmova iza-ispred, na …)

Djeca s dispraksijom imaju velike poteškoće jer i najjednostavnije radnje njima predstavljaju veliki problem. Tako dok druga djeca lagano uče kroz igru, djeca s dispraksijom trebaju prevaliti dug put ponovljenih radnji, istih pokreta da bi nešto usvojili do odgovarajuće razine te teško planiraju i organiziraju način svog rada.

Dijete s dispraksijom sklono je padanju bez razloga, sudaranju s drugima, rušenju predmeta pa se često misli da su nespretni i nepažljivi (npr. u timskom radu te zajedničkim igrama slaganja drvenih kockica gdje u svakom trenutku nesvjesno mogu srušiti sagrađeno…). Ujedno u sportskim igrama teško oponašaju pokrete, rijetko se uključuju u plesne pokrete i pjevanje.

Javljaju se teškoće u pamćenju, otežana koncentracija i usmjerenost pažnje, teško čitljiv i neuredan rukopis, uporaba školskog pribora npr. nožice.

U svom radu vrlo su neuredni, ne mogu pratiti crtovlje u pisanju, slova i riječi su pisane bez reda i razmaka, rečenice bez smisla, te dobivaju loše ocjene koje su za njih deprimirajuće.

DIJAGNOZA I LIJEČENJE DISPRAKSIJE

Postavljanje dijagnoze kreće od roditeljskog opažanja prvih simptoma, jer su upravo roditelji ti koji primjete prve simptome.

Liječenje provode stručnjaci (logopedi, psiholozi, radni terapeuti, a u školi i pedagozi).

Dijete se treba od rane dobi uključiti u terapiju senzorne integracije kako bi se poticalo jezične i govorne sposobnosti, osigurati razne oblike kretanja te se razvija fina motorika prstiju i šake. Za ovaj oblik poteškoće treba puno vremena, pažnje, strpljivosti i ljubav.

PODRŠKA UČENICIMA S DISPRAKSIJOM

Evo nekoliko savjeta kako pomoći učenicima s dispraksijom.

■ Shvatiti, a ne pretpostaviti

Učenika s dispraksijom ne treba odbaciti kao učenika koji je loš u tjelesnom odgoju, koji ima problema s pamćenjem, organizacijom, upravljanjem vremenom, redoslijedom i drugim aktivnostima jer oni sami ne mogu vladati svojom inteligencijom i poteškoćama koje imaju.

■ Govor i upute – kratke i jasne

Slušanje i obrada informacija mora biti kratka i jasna jer slušanje dugih informacija stvara kod njih konfuziju i osjećaju se kao da im se obraća netko na stranom jeziku- njihov mozak pokušava prevesti date informacije ali dugotrajno opterećenje dovodi do točke zasićenja i njihov mozak više ne može primati podatke.

■ Kratki i jednostavni zadatci

Vizualni prikaz je podrška informacija na ploči, ako ih ima previše uz puno boja i tekstova postaje opterećenje za osobu s dispraksijom. Crteži i tekstovi trebaju biti jednostavni, a zadaci kratki uz trajanje 10-15 minuta intenzivnog rada. Prijepis s ploče poželjan je jer ih ne umara intelektualno budući da sami određuju tempo pisanja.

■ Ponavljanje uputa

Budući da imaju loša kratkotrajna pamćenja treba im se stalno ponavljati uputa za rad te pružati podrška u radu. Primjeri i upute na ploči ili papiru trebaju biti vizualni, jasni i konkretni.

■ Ispitivanje

Učenici koji imaju poteškoća u obradi dugo razmišljaju o odgovoru koji trebaju ponuditi učitelju, treba im stoga omogućiti više vremena za razmišljanje i sam odgovor.

■ Strpljenje

Za osobe s dispraksijom frustrirajuće je kad stalno gube svoje stvari (olovke, gumicu, bojice i nešto od pribora) stoga im treba dati vremenskog prostora da se sami organiziraju i spreme.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Iako je dispraksija neurološki poremećaj, s njim se može normalno živjeti ali uz pravilno liječenje. Djeca se najčešće uključuju u terapiju senzorne integracije koja potiče stvaranje neuroloških procesa. Napredak kod takve djece često puta je spor i zna biti obeshrabrujući ali treba imati strpljenja i ne odustajati od takve djece. Takva djeca, kao i sva druga trebaju poticajno i ohrabrujuće okruženje.

■ Napisala: Ivana NIĆIN, dipl. učitelj RN, učitelj mentor, OŠ Bilje, Bilje ■