Iz školskog svijeta
OŠ VLADIMIR NAZOR, BUDINŠČINA
Dvije učiteljice u doba pandemije
objavljeno: 3. ožujka 2022.

Travanj 2020. godine. Mjesec dana od početka karantene (lock down) izazvane pandemijom koronavirusa. Zatvoreni smo u svojim domovima. Ne usudimo se izaći na ulicu jer negdje iza ugla „vreba“ korona. U trgovine odlazimo jednom tjedno, najčešće po veće količine brašna, kvasca i toaletnog papira. Sve više ljudi radi od kuće, na daljinu. Učenici prate Školu na Trećem te sa svojim učiteljima komuniciraju putem društvenih mreža. Učitelji na daljinu prenose  znanje iz svojih domova.

 A škole? One zjape sablasno prazne. Nema učenika da ispune hodnike i učionice svojim glasnim smijehom i veselim dječjim pričama. Čini nam se da se još dugo nećemo vratiti u školske klupe. Vijesti koje svakodnevno pratimo putem medija nisu obećavajuće… Tmurno je subotnje poslijepodne. Stiže poruka na viber. Kolegica piše da je loše volje, noge su joj teške, sve manje strpljenja ima za sve oko sebe. Znam kako joj je. Ni ja nisam daleko od toga.

Od te poruke prošle su skoro dvije godine. Pandemija i dalje traje. Strah je i dalje prisutan, no čini se da su ljudi naučili živjeti s tim.

Sve izgleda normalno, a zapravo nije.

 Ili je to, zaista, ono novo normalno o kojem svi govore?! Maske su nam postale dio odjevnih kombinacija, a dezinficiranje, mjerenje temperature i testiranje na virus uobičajen postupak. Učenici su se vratili u škole, no kratkotrajan odlazak na online nastavu (zato što je većina učenika u samoizolaciji ili pozitivna) više nikoga ne čudi. Već i prvašići znaju ako usred dana iznenada roditelj dođe po njih u školu da su nečiji „kontakt“ i moraju u samoizolaciju kako ne bi zarazili svoje prijatelje. Učitelji hodaju školom s maskama na licu. Prolaze jedni pored drugih. Trude se ne zadržavati se previše u istim prostorijama. Učenici su uglavnom u svojim učionicama, balončićima, i ne druže se s učenicima iz drugih razreda. Školske se aktivnosti odvijaju u skladu s trenutno važećim epidemiološkim mjerama. Sve je potpuno drkčije od onoga kako je bilo prije pandemije.

Gledamo fotografije zajedničkih aktivnosti koje smo prije radile s učenicima. Čine nam se kao lijep san. Na trenutak pomislimo kako smo puno toga uzimali „zdravo za gotovo“. Nismo bili svjesni koliko je tada bilo sve jednostavnije.

Planirajući nastavu, nismo morale razmišljati o mjerama, maskama, razmacima. Učenicima nismo govorile da se ne smiju dodirnuti, uhvatiti za ruku, zagrliti se.

Raznovrsnim smo im aktivnostima željele pokazati da npr. lektira ne mora biti samo muka, već i zabava. Tako smo plesali Pačji ples, dramatizirali Duha u močvari, gradili Zelengrad od otpadnog materijala, izradili lutku Regoča… Zajedništvo, blizina, kontakt i rad u grupama bio je temelj svih kreativnih aktivnosti.

Nismo odustale od toga. Naravno, planiranje i provođenje aktivnosti potrebno je prilagoditi, doraditi, uskladiti s epidemiološkom situacijom i mjerama. Je li vrijeme pandemije u našim očima nesavladiva prepreka ili još jedan izazov s kojim ćemo se uhvatiti u koštac? Ovisi o nama.

■ Pišu: Jadranka Plantak, mag. prim. educ. i Jagoda Šmit, dipl. uč. |  OŠ  Vladimir Nazor Budinščina ■