Iz školskog svijeta
OŠ „SESVETSKI KRALJEVEC“
I mi smo „Čitali priču“
objavljeno: 4. srpnja 2021.

Još kao malena djevojčica obožavala sam čitati knjige. Najljepši je poklon ispod bora ili za rođendan bila knjiga. Putovati i maštati uz knjigu za mene je bila i ostala najljepša stvar u životu. Provesti dan s prijateljicama u knjižnici i kasnije prepričavati jedna drugoj netom pročitanu knjigu za nas je bio doživljaj.

   Danas djeca ne vole čitati. Najljepši im je poklon mobitel ili neko novo čudo moderne tehnologije. Šuškave stranice knjiga sve su rjeđe dječji prijatelji. Čak i kad moraju pročitati knjigu za lektiru, to im je najveća muka. Iako se trudim kao učiteljica svaku generaciju djece zainteresirati za čitanje i odraditi lektiru na zanimljiv način, interes za knjigom sve je slabiji. Čitalačke su sposobnosti djece sve lošije. Pisanje sastavaka za njih je težak i mukotrpan rad bez trunke mašte. Bez knjige – nema ni mašte.

U razredu sam nakon zimskih praznika organizirala projekt naziva „Čitam ti priču“. Cilj mi je bio djeci približiti i pročitati neke od meni najzanimljivijih priča koje nisu pročitali. Uvesti ih u svijet bajki i basni, koje stoje na prašnjavim policama knjižnice, bila mi je velika želja. Željela sam da pročitaju ili čuju neke od najljepših ili posebno zanimljivih priča i tako ih  potaknuti na čitanje, a da to ne bude samo lektirno djelo. 

U razred sam donijela slikovnice i knjige.

Svakog smo dana odabirali jednog učenika, ili više njih ako je priča dulja, koji su čitali drugoj djeci. Ponekad smo iz košarice izvlačili ime djeteta koje će čitati. Učenik koji je čitao, često je odabirao prijatelja ili prijateljicu koji će idući put čitati. Čitali su svi. I bolji čitači i oni slabiji. Sjedeći na posebnom mjestu u učionici, odabrani je učenik čitao dok bi se ostala djeca udobno smjestila i slušala. Po želji, prije početka čitanja, učenik je mogao nešto reći o onome što će pročitati. Nakon čitanja kratko su iznosili svoje dojmove.

U početku su svi  malo negodovali. Čitači su bili sramežljivi, a oni koji slušaju, isprva su imali tek poneki komentar. Kako je vrijeme prolazilo, djeca su počela uživati u slušanju, a i u čitanju. S nestrpljenjem su čekali svoj red za čitanje. Na kraju svakog čitanja ostala su djeca spontano pljeskom nagradila čitača ili priču koju su pročitali. Bilo je onih koji su pustili poneku suzu ako bajka nije imala sretan završetak.

U učionici su svoje mjesto našle bajke poput hrvatske narodne bajke „Mala vila“, „Matovilka“, „Cvilidreta“, „Ježeva kućica“, „Ivica i Marica“, eko slikovnica „Mala snježna pahulja“ i mnoge druge. Učenici su inspirirani novim pričama tijekom odmora samoinicijativno ilustrirala i dijelove onih priča koji su ih posebno dirnule. Te smo crteže stavljali na svoj mali razredni pano kao podsjetnik na pročitanu priču.

Tako je lako kod djece potaknuti maštu, a tako ih je teško potaknuti na čitanje. Ipak, ovim sam projektom, koji sam provela u  razredu, uspjela djecu zainteresirati na čitanje, maštanje, potaknuti ih da ostave svoje mobitele na polici putujući u svijet kraljeva, princeza, zmajeva, životinja…

Knjiga je bila i ostat će najbolji prijatelj i pratitelj djeteta, a kasnije i odrasle osobe. Samo nas pisana riječ može povesti u skrivena tajnovita carstva i potaknuti na maštanje.

A moj razred? Oni će biti bogatiji za sve one priče, bajke i basne, koje smo zajedno pročitali, a koje možda sami nikada  ne bi pročitali. U peti će razred sa sobom ponijeti lijepa sjećanja.

■  Piše: Irena Šest, diplomirana učiteljica razredne nastave |  OŠ „Sesvetski Kraljevec“ ■ Irena Šest učiteljica je razredne nastave 23 godine. Kao dijete prosvjetarske obitelji oduvijek mi je jedina želja bila raditi s djecom i kod njih poticati kreativnost. Potaknuti kod djece maštu moje je najveće zadovoljstvo. ■