Kuhinjska je sol uz vodu najpoznatija tvar s kojom se svakodnevno susrećemo. Nužna je za život jer je izvor natrijevih i kloridnih iona potrebnih organizmu.

Od samih početaka civilizacije upotrebljavala se kao dodatak jelima, kao konzervans, ali i kao platno sredstvo i meta poreznika. Rimski su vojnici dobivali plaću u soli pa otuda i engleska riječ salary – plaća ili zarada (od lat. salarium – novac za sol). Jedna od prvih rimskih cesta nazivala se Via salaria, a bila je sagrađena za prijevoz soli.

I Dubrovačka Republika rabila je sol kao sredstvo plaćanja. Porezi na kuhinjsku sol prvi se put u povijesti pojavljuju u drevnoj Kini. Zanimljivo je da Rimsko Carstvo nije imalo porez na sol. Među mnoštvom uzroka Francuske revolucije 1789. bio je i porez na kuhinjsku sol.

Britanci su u kolonijalnoj Indiji uveli porez na sol te zabranili njezino vađenje iz mora. Taj je porez 1930. izazvao masovne prosvjede pod nazivom „Marš soli” (Salt Satyagraha) koji su postali važan dio procesa stvaranja neovisne Indije.

Iako je sol koju stavljamo u jelo „čista”, vrlo je daleko od kemijske čistoće. Takva sol uvijek sadržava magnezijev klorid (ako se dobiva iz mora) ili kalcijev sulfat (gips) ako se kopa u rudniku. Dodajmo tomu kalijev jodid koji se namjerno dodaje soli te vodu koju sol upija iz zraka – vidjet ćemo da ono što zovemo „čista sol” sadržava najčešće 99 % čiste soli, natrijeva klorida.

Čak i „kemijski čista sol” koju kemičari rabe za svoje pokuse može sadržavati i do 5 g nečistoća po kilogramu (njezina je čistoća 99,5 %). Takva se sol latinski označuje pro analysi (za analizu) što znači da nečistoće ne mogu smetati (klasičnoj) kemijskoj analizi.

No kako analitičke metode postaju sve osjetljivije, kemičarima se nude sve čišće soli. Soli s oznakom suprapur („superčisto”) toliko su čiste da nijedna strana tvar nema koncentraciju veću od 0,0001 % (jedan miligram po kilogramu). Ali ni ta čistoća kemičarima pokatkad nije dovoljna, pa sami pročišćuju „najčišću sol”.

Postoji li uistinu čista sol? Takva bi tvar sadržavala samo ione natrija i klora, bez jednoga jedinog drugog iona drugih elemenata ili molekule nekog spoja, a to se ne može postići jer su atomi i molekule nevjerojatno sićušni.

Stoga čiste tvari postoje samo u glavama kemičara. U životu i u kemijskom laboratoriju postoje samo smjese.

Priredio: Goran BUKAN

U članku su upotrijebljeni dijelovi zanimljivosti Nenada Raosa iz knjige D. Turčinović i I. Halasza Opća kemija 1, udžbenik kemije za 1. razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 2010.