U svom dugogodišnjem radu u školi svakodnevno promišljam o kvaliteti svoga rada, promišljam o promjenama koje svakodnevno nastojim uvoditi u svoj rad. Gledati svoje učenike kako izrastaju u mlade, dobre, sretne i kvalitetne ljude, koji te pamte cijeli život, i imaju potrebu ,,vratiti se u zagrljaj svoje učiteljice” kao odrasli mladići uistinu je najveća nagrada i priznanje za učiteljicu. To je najveća potvrda kojom učitelj zna da svoj posao radi kvalitetno!

Rad u školi mnogi ljudi shvaćaju olako. Učitelji ,,odrade četiri sata i kada zvoni, idu kući”. Oni koji na taj način razmišljaju, ne promišljaju o tome da djeca nisu papiri, da su djeca mala bića, budući odrasli ljudi, koja mi, učitelji, svojim radom usmjeravamo, oblikujemo ih i dajemo im smjernice za njihov cjeloživotan put.

Biti učitelj ne znači naučiti djecu samo čitati, pisati i računati, već mnogo više.

Nemaju sva djeca iste intelektualne predispozicije. Ne mogu svi biti liječnici, veterinari, učitelji…neki će biti građevinski radnici, trgovci, postolari, ali svi mogu postati DOBRI I SRETNI LJUDI. To je najteži dio učiteljskog posla.

Da bi učitelj uspješno odradio svoj posao na tom polju, pred njim već u prvom razredu stoji težak i jako odgovoran posao. Na samom je početku učitelj taj koji mora ostvariti dobru suradnju s roditeljima kako bi zajedničkom suradnjom mogli ostvariti cilj – stvoriti sretnog i dobrog mladog čovjeka. Osvještavanje roditelja o intelektualnim sposobnostima njegova djeteta jako je težak posao za svakog učitelja. Ocjena nije samo brojka kojom bi svatko od nas učitelja rado razveselio svako dijete i pri tome dobio naklonost roditelja te na taj način sebi znatno olakšao posao. Ocjena je mnogo više. Iza svake ocjene stoji dug put za cjeloživotan djetetov rast.

O učiteljevom strpljenju, analizi i napornom radu ovisi kojim će putem dijete krenuti i hoće li, ono što je u životu najvažnije, stvoriti pozitivnu sliku o sebi. Učitelj i roditelji zajedno formiraju učenika koji ne mora biti odličan đak, ali može postati odličan čovjek!

Radom na razvijanju pozitivne slike o sebi učitelj otvara mogućnost da dijete prepoznaje svoje kvalitete i radi na isticanju onoga u čemu je dobar i u čemu će se jednoga dana ostavriti kao odrastao čovjek.

U svome radu svakodnevno tražim povratnu informaciju o dječjim osjećajima koje doživljavaju u komunikaciji sa mnom na nastavi i sa svojim vršnjacima.

Često kao učitelj analiziram svoje postupke u radu kako bih odredila smjernice kojim bih dalje trebala ići vezano za svako dijete individualno, stavljajući  pri tome naglasak na osjećaj zadovoljstva djeteta.

Nije uvijek lako. Kao i u svakome poslu tako i ja u svome doživljavam trenutke kad mi se čini da se kao učitelj ,,previse trošim” i da unatoč trudu s druge, roditeljske strane, ne osjećam ,,sluh” za isto, a oni su važna karika u našem poslu .

Onda se dogodi trenutak poput ovog današnjeg, koji me i potakao na pisanje ovoga članka, kad ti na vrata učionice nakon osam godina pokucaju dva današnja brucoša, iako s maskom, pruže topao zagrljaj uz riječi: ,,Učiteljice, hvala Vam za sve ono što ste nam dali kao učiteljica. Bili ste nam sve što jedna učiteljica treba biti. Zahvaljujući Vama, mi smo danas upravo ovo što jesmo.”

Jedan je od njih budući doktor veterine, a drugi magistar farmacije. Upravo ta dvojica divnih mladića bili su mali, na svoj način zvrkasti dječarci prije punih 12 godina, sjedili u istim klupama u kojima danas sjede moji novi klinci i upijali svaku moju riječ i emociju o važnosti prijateljstva, uvažavanja drugih, o važnosti toga da postanu dobri ljudi.  

Ti moji momci okupljaju oko sebe cijelu svoju/moju generaciju učenika i organiziraju naš zajednički susret jer kako kažu: ,,Učiteljice, Vi ste osoba koja nam je dala temelj našeg obrazovanja naučivši nas da budemo sretni sami sa sobom.”

Gledati svoje učenike kako izrastaju u mlade, dobre, sretne i kvalitetne ljude, koji te pamte  cijeli svoj život, i imaju potrebu ,,vratiti se u tvoj zagrljaj” kao odrasli mladići uistinu je najveća nagrada i priznanje za mene kao učiteljicu. To je najveća potvrda kojom učitelj zna da svoj posao radi kvalitetno!

■ Piše: Katarina-Anita Šutalo, dipl.učitelj RN, mentor ■ OŠ Nikole Tesle, Zagreb ■ Katarina-Anita Šutalo majka je dvojice sinova. Kako u privatnom, tako i u profesionalnom svijetu djeca su njezina snaga i životni izazov. U svoje 23 godine rada često nailazi na djecu koja su obilježena težom obiteljskom situacijom. Najveći joj je dar pokazati upravo takvim učenicima da s ljubavlju i toplinom život izgleda i može biti puno ljepši, a rezultati puno bolji. ■