Započinjem ovaj članak naslovom iz udžbenika Prirode i društva, Mi smo slični, ali i različiti. Razgovarajući o njemu s učenicima, nisam znala što očekivati od njih, hoće li razumjeti naslov, o čemu govori, koje su to različitosti, ali na moje iznenađenje, razgovor je trajao puna dva sata.

Pitala sam ih po čemu su svi u razredu slični, a odgovori učenika bili su: svi smo djeca, imamo iste dijelove tijela. Tada sam ih pitala po čemu smo različiti i odgovori su bili: u razredu imamo dječake i djevojčice.

Na to se javio moj učenik s poteškoćama i rekao:

„Ja sam različit od svih u razredu.”

Okrenula sam se prema njemu i pitala ga:

„Kako to misliš?”

Odgovorio je:

„Ja imam teškoća u kretanju, cerebralnu paralizu, ne mogu raditi što i ostali učenici u razredu, posebno na satu Tjelesne i zdravstvene kulture.”

Gledala sam ga iznenađena radi njegove hrabrosti i samopouzdanja da sam od sebe progovori o svojoj teškoći bez srama ili osjećaja manje vrijednosti.

Rekla sam mu:

„U pravu si, ne možeš raditi sve što i ostali učenici.”

Onda sam se okrenula prema ostatku razredu i pitala ih:

„Je li naš učenik s teškoćama manje vrijedan ili manje važan od vas ostalih jer ne može napraviti sve što i vi?”

Srce mi je zaigralo kad sam čula odgovor:

„On, učiteljice, možda ne može napraviti sve što i mi na tjelesnom, ali zato rastura matematiku, lijepo čita…”

Drugi je učenik dobacio:

„ On lijepo slika, dobar je prijatelj.”

S druge strane čujem: „On svima pomaže.”

Dakle, moj je razred shvaćao ono što sam se ja bojala kako pojasniti. Shvaćaju da postoje ljudi koji imaju neku teškoću, ali da nisu sami krivi za to i da ih zbog toga ne treba osuđivati, omalovažavati, bježati od njih.

Shvaćaju da takva djeca u razredu zaslužuju biti jednaka sa svima. U današnjem načinu življenja, kada je sve povezano s tehnologijom, kada malo tko gleda sugovornika u oči, sretna sam što moji učenici shvaćaju da život katkad za nekoga može biti težak, iako je ta osoba još dijete.

Prihvaćaju našeg učenika i uopće ga ne gledaju drukčijim očima, nego očima prihvaćanja i poštovanja. Sretna sam što imaju usađene važne životne vrijednosti od male dobi i smatram da, danas, sutra, moji će učenici biti samo još bolje osobe. 

■  Napisala: Marija MIŠURAC, učiteljica razredne nastave | OŠ Luka ■