Svoje učenike uvijek želimo poučiti brojnim sadržajima, bogatstvom važnih stvari, sitnih detalja i bezbrojnim sitnicama. Također, želim ih naučiti kako učiti, pamtiti, koristiti se stečenim znanjima. Pritom možda katkad zaboravljamo kako ima mnoštvo sitnica u kojima bismo se trebali ugledati na njih.

Biti veseo bez razloga najčešće nazivamo ludošću, zauzeti se svom snagom za ono što želimo nazivamo tvrdoglavošću, a biti uvijek nečim zabavljen čini se poput utopije.

Kakve to veze ima s nastavom i igrom u nastavi?

Možda bismo trebali zaviriti u sebe, u dubine svoje učiteljske duše i osjetiti istinu i važnost tog citata. Možda bismo trebali pronaći dijete u svojoj nutrini i prisjetiti se tog osjećaja ljubavi prema svijetu oko sebe i kako je lijepo velikim, širom otvorenim očima promatrati taj svijet.

Kada to postignemo, lako je shvatiti da je igra važan dio svakog poučavanja, a osmijeh i radost u istraživanju odrednice koje nas trebaju voditi.

„Dijete uvijek može odraslog naučiti trima stvarima: da bude veseo bez razloga, da bude uvijek nečim zabavljen i da se zna svom snagom zauzeti za ono što želi.”

Paulo COELHO

Primijetila sam da je lakše učiti kroz igru, mnemotehnika, dijagrame, mentalne mape, sve je to za djecu zapravo igra.

U naumu nam pomažu instrumenti, didaktički materijali koje Školska knjiga nudi. Ne samo digitalni materijali već i didaktičke igračke: kockice za razumijevanje pročitanog teksta, kockice za stvaranje priče, legići za spoznavanje i uvježbavanje velikih brojeva…

Razni materijali su nam nadohvat ruke i možemo se njima koristiti, ali najvažnije je imati maštu, biti kreativan, a za to je potrebno upravo biti dijete.

Ako i ovu izjavu pretočimo u život, dolazimo do spoznaje koliko je važno i potrebno biti pravi učitelj, onaj koji ostavlja sve svoje strahove, ljutnje, brige izvan učionice, a u nju ulazi sa smiješkom. Svjesni smo toga da djeca kanaliziraju naše osjećaje i nekako se razredna zajednica stapa u osjećajima. Svatko od nas učitelja to zna. Katkad je, naravno, teško othrvati se i biti profesionalan u tom smislu jer situacije nisu idealne.

Kada se osjećamo tužno, izmoreno ili čak ljuto, to je trenutak za igru. Upravo je to dan kada trebamo iz svoje nutrine izvući pravu dječju razbibrigu i vinuti se visoko u oblake mašte s našim učenicima. Djeluje li? Je li to moguće učiniti?

Da. Isprobano je i moguće je. Ne samo što će razredno nastavno ozračje biti više nego ugodno nego ćete se i vi osjećati bolje. Ispunjeno i na kraju priče veselo. Ishodi, ciljevi nastave bit će ispunjeni. Za kraj ovih mojih misli evo još jednog citata koji je sve ove riječi obuhvatio u jednoj smislenoj i istinitoj rečenici:

„Posao učitelja, pedagoga ili psihoterapeuta ne razlikuje se u svojoj biti od posla umjetnika, kompozitora. Dobar kompozitor u stanju je pronaći melodiju u gomili nepovezanih zvukova. On može pronaći smisao u naizgled besmislenom nizu tonova. Tako i dobar učitelj ili psihoterapeut može pronaći smisao i ljepotu u nečijoj osobnosti čak i ako je netko drugi ne vidi…” [V. Nemet]

Budimo umjetnici, igrajmo se u nastavi što je više moguće, letimo u visinama i lebdimo s oblacima.

Budimo ono za što smo stvoreni – učitelji.

■ Piše: Ana Levačić, diplomirana učiteljica razredne nastave, učiteljica mentorica | OŠ Sesvetski Kraljevec ■