Iz školskog svijeta
OŠ NIKOLE TESLE, ZAGREB
Ovo je plaća jedne učiteljice
objavljeno: 27. lipnja 2021.

Sve one priče o učiteljima koje čujemo u parku ili na plaži: „Lako je vama učiteljima, radite samo četiri sata dnevno, cijelo ljeto uživate na moru i za ono koliko radite, imate preveliku plaću.“  – neka nas ne bole jer samo mi i naši učenici znamo koliko radimo, koliko se dajemo i koliko je težak naš posao, ali NE ODUSTAJEMO. Naša plaća nije brojka na našoj platnoj listi, već emocije koje djeca prepoznaju i u konačnici nam na svoj poseban način duplo više vrate!

Učiteljica Katraina-Anita Šutalo vjeruje da je dobrom dijelu svojih učenika pomogla usmjeriti ih na njihov pravi životni put, samim tim što je  svoj posao radila srcem i ponosi se time što je UČITELJICA!

Kada sam prije četiri godine preuzela prvi razred, preda mnom je stajalo dvadeset i dvoje preslatkih malih „krezubica“ i već nakon prvog tjedna znala sam da će ovo biti izazovna generacija.

Već sam drugi tjedan nastave dobila poziv iz zbornice da su moji  prvaši, svega njih petorica, napali i izgrizli petaše što se u povijesti naše škole nikada nije dogodilo. Uslijedilo je sve ono što svaki učitelj treba odraditi u takvim situacijama. Za početak poziv i razgovor s roditeljima, koje tada još uvijek nisam poznavala, što je dalo dodatnu težinu ovom učiteljskom zadatku. Svi mi koji radimo s djecom, znamo da je najteži dio posla upravo rad s roditeljima, a vjerujem da nam je svima poznata roditeljska rečenica: „Zar vi mislite da bi moje dijete napravilo tako nešto?“ Znala sam da je vrijeme da na samom početku „zafrčem rukave“ i primim se posla ne kao učitelj-predavač, već kao učitelj-odgajatelj!

Kako su dani prolazili, tako su za mene kao učitelja postajali sve izazovniji.

Malcima su iz dana u dan na pamet padale nepredvidive ideje, koje je bilo teško predviđati i pratiti, no ono što je dodatno otežavalo učiteljski posao, bili su upravo roditelji koji su za svaku njihovu dječju „glupost“ nalazili objašnjenje uzdižući pri tome svoje dijete do nebesa. Polako sam shvaćala da trebam naći način na koji ću najprije roditelje pokušati „osvijestiti“ kako bih mogla djecu odgojno usmjeravati. Uf, preda mnom nije bio nimalo jednostavan posao.

Kao učitelj s 23 godine radnog iskustva uvijek sam nastojala sama unutar razrednog odjeljenja doprijeti i do djece i do roditelja, no ubrzo sam shvatila da u ovoj svojoj generaciji imam sedam odgojno zapuštene djece te dvije obitelji koje su uključene u nadzor Centra za socijalnu skrb. Moj se posao počeo širiti, uz odgojno-obrazovni dio posla polako sam postala i administrator.

Pisala sam bezbroj zapisnika školskoj pedagoškoj službi i Centru za socijalnu skrb.

Odradila sam neprebrojeno individualnih razgovora s roditeljima i djecom pa mi se često događalo da nakon takvih razgovora dođem kući premorena i „prazna“ osjećajući da je moj pokušaj uloženog truda beznadan.

Djeca su rasla, a dobar dio učenika i dalje nije imao adekvatan roditeljski nadzor kod kuće. Kako je ovoj generaciji najbolja „dadilja“ internet, skupljali su svakodnevno ideje, koje većina roditelja nije pratila kod svoje djece, te bi svako malo i napravili neku novu nepodopštinu kojom bi upadali u nevolje. Jedna je od njih bila i igra izazova s Tik-Toka, igra krađe po dućanima. Kako je ta informacija došla prije do mene nego do njihovih roditelja, trebala sam naći način na koji ću to saopćiti i upozoriti roditelje kako djeca i sami roditelji ne bi zapali u još veće probleme.

Budući da je u ovome razredu sastav roditelja poprilično složen, te da uz odgojno zapuštenu djecu u ovom razredu ima dosta i djece koja odrastaju „pod staklenim zvonom“, u razgovoru s mnogim svojim  kolegama i prijateljima dobila sam savjet kako se to događa van škole i da to nije moj posao.

Naravno, zakonski kao učitelj nisam dužna odgajati učenike van škole, no kao majka i kao čovjek ja se nisam mogla oduprijeti i oglušiti na takve činjenice.

Ušla sam u učionicu i započela  s učenicima igru „detektiva“. Bio je četvrtak i zanemarila sam cijeli raspored za taj smatrajući da je ovo puno važnija životna nastava od sata hrvatskog,  matematike ili prirode. Učenici su se dugo odupirali istini i priznanju jer su bili svjesni da već nekoliko mjeseci Tik-Tok igrom izazova krše zakon i da rade nešto loše, no nisam htjela odustati sve dok nisu osjetili potrebu da meni kao svojoj učiteljici kažu istinu.

Grč koji je nestao s njihova lica nakon izgovorene istine, neprocjenjiva je snaga koja je mene kao učitelja ohrabrila da roditeljima uputim pismo u kojemu sam ih obavijestila o opasnoj Tik-Tok igri njihove djece i važnosti da na vrijeme reagiraju i počnu pratiti svaki korak svoga djeteta.

Iako me je rastužila pomisao da su ova nova vremena i nove generacije roditelja toliko ograničile „moć učitelja“ u odgoju djece, u konačnici sam bila sretna jer sam čula rečenicu:    „Hvala, učiteljice, što ste nas natjerali da vam kažemo istinu, sada se osjećamo kao da nam je kamen pao sa srca.“

Priredili su oni meni još mnogo ovakvih izazovnih igara i moram priznati da mi je u nekoliko navrata ponestajalo snage, a  pomisao da odustanem sve mi je češće padala  na pamet jer mi se činilo da su moje riječi i beskonačni razgovori s njima i roditeljima bili uzaludni.

Ipak, nešto u meni nije mi dalo da odustanem. Bio je to onaj učiteljski poziv zbog kojeg sam i upisala svoj fakultet.

Onda je došao 18.6. ,zadnji dan četvrtog razreda. Učenici su mi rekli: „Učiteljice, danas u 17:30 trebate doći u školski vrt, obucite one svoje „ džunglaste hlače“, roze balerinke i bijelu majicu, danas je vaš dan i ne pitajte nas više ništa!“

Poslušala sam ih, odjenula sam se onako kao su mi rekli i ušla u školski vrt…U vrtu su sjedili svi roditelji, stolovi su bili puni grickalica i sokova, donijeli su zvučnike i mikrofone, a kad sam ušla u vrt, u moj je zagrljaj doletjelo onih dvadeset i dvoje, sada već velikih „ krezubica“, s početka ove priče. Iznad naših glava letjele su konfetice koje je netko od roditelja pustio.  

Posjeli su me na mjesto koje su predvidjeli za mene i rekli mi da se opustim i uživam jer da je ovo moj dan koji sam zaslužila.

Moram priznati da sam bila strašno zbunjena, a ponesena olujom emocija mnogo sitnica nisam uspjela odmah zapaziti. Priredba je započela, otplesali su prvi ples, za koji su mjesecima uvježbavali samostalno koreografiju skrivajući je i od mene i od roditelja. Plesali su svi i cure i dečki, a odjednom su dvojica dječaka istrčali iz skupine i donijeli mi dva cvijeta dok su se ostali okrenuli i poslagali tako da im je na leđima pisalo: UČ. ANITA.

Suze su govorile više od riječi. Uslijedio je i govor dječaka, mog Viktora, učenika koji je od drugog razreda postao dio nas. Rečenice koje je samostalno satavio, iznenadile su i njegove roditelje, a suze više nisu bile samo na mome licu, plakali smo svi…

Red plesa, red pjesme, red graničara, ispunjeni suzama i zagrljajima trajali su do kasno u noć.

Za mene će trajati vječno jer se ovakva plaća ne može potrošiti….

I na kraju, sve one priče o učiteljima koje čujemo u parku ili na plaži: „Lako je vama učiteljima, radite samo četiri sata dnevno, cijelo ljeto uživate na moru i za ono koliko radite, imate preveliku plaću.“ – neka nas ne bole jer samo mi i naši učenici znamo koliko radimo, koliko se dajemo i koliko je težak naš posao, ali NE ODUSTAJEMO. Naša plaća nije brojka na našoj platnoj listi, već emocije koje djeca prepoznaju i u konačnici nam na ovakav način vrate!

Vjerujem da sam dobrom djelu svojih učenika pomogla usmjeriti ih na njihov pravi životni put, samim tim što sam svoj posao radila srcem i ponosim se time što sam UČITELJICA!

■  Piše:  Katarina-Anita Šutalo, dipl.učitelj razredne nastave, mentor ■ OŠ Nikole Tesle, Zagreb ■  Katarina-Anita Šutalo majka je dvojice sinova. Kako u privatnom, tako i u profesionalnom svijetu djeca su njezina snaga i životni izazov. U svoje 23 godine rada često nailazi na djecu koja su obilježena težom obiteljskom situacijom. Najveći joj je dar pokazati upravo takvim učenicima da s ljubavlju i toplinom život izgleda i može biti puno ljepši, a rezultati puno bolji. Veliku važnost pridaje mentalnom zdravlju djece. U svom redovnom  radu provodi radionice Mindfulnessa.  ■