Brze promjene, neizvjesnost, želja za napretkom, akumulacija znanja te ocjene dovode odgojno–obrazovni sustav u iskušenje testiranja vlastitih mogućnosti. Problem se javlja kada obrazovanje ne može ići ukorak sa zahtjevima društva zbog čega sve više uočavamo njegova ograničenja, nemogućnosti, neuspjehe te sve jasnije razaznajemo pojavu privatnih instrukcija, ili pomoći u učenju, koje kao da lebde na granici (ne)uspješnosti obrazovnog sustava.

Ocjene su u današnje vrijeme ključan dio odgojno-obrazovnog prosesa.

Pred djecom su veliki izazovi: kako biti izvrstan u svemu što rade u školi, u aktivnostima,  kako dobiti pet jer ako ne dobiješ pet, nećeš se moći nigdje upisati…

Kako bi roditelji osigurali djeci izvrsne rezultate, sve češće posežu za različitim oblicima pomoći: privatne poduke, pomoć u učenju ili popularno – instrukcije.

Prema definiciji pomoć u učenju je pomoć koju pružamo djeci koja imaju specifične teškoće u učenju. Teškoće mogu biti u čitanju (disleksija), pisanju (disgrafija), računanju (diskalkulija), specifični poremećaj razvoja motoričkih funkcija (dispraksija).  Zbog takvih poteškoća djeca ne mogu u potpunosti pratiti sadržaj u školi.

Instrukcije su, također, prema definiciji – pouka, obuka, osobito dopunsko podučavanje; naputak, smjernice koje dajemo onima kojima su potrebne. Instrukcije su potrebne djetetu u situacijama kad dijete ima poteškoće u savladavanju određenog gradiva dok u ostalim predmetima nema problema s učenjem te mu ide dobro samostalno savladavanje ostalog gradiva. Potrebne su i ako učenik ima velikih praznina u znanju iz pojedinog predmeta tako da nije u stanju pratiti nastavne izazove i aktivnoti.

Manjak potrebnog znanja može biti uzrokovan djetovim dužim izostankom s nastave (npr. zbog bolesti) ili ako je obitelj doživjela određene promjene koje su utjecale na dijete (selidba, razvod roditelja, smrtni slučaj itd.). Tada je važno da dijete nadoknadi ono što je propušteno kako bi mu se pomoglo u razumijevanju i praćenju nastavnog gradiva.

Iako su privatne instrukcije sveprisutni dio odgojno–obrazovnog sustava, evidentan je izostanak rasprava o istima što potvrđuje skromnost znanstvenih istraživanja o toj temi kod nas, ali i u svijetu.

Privatne instrukcije su tako sve raširenija pojava, ne samo u hrvatskom odgojno–obrazovnom sustavu već i svjetskom, stoga je ključno uvrstiti ih u svakodnevnu raspravu o obrazovanju u sklopu pedagoške znanosti, odnosno uočiti ih i prepoznati kao neizostavnu temu školske pedagogije.

■ Postaju li privatne instrukcije fundamentalni dio odgojno–obrazovnog sustava?

■ Mogu li se privatne instrukcije uvrstiti u pedagoške oblike rada?

■ Trebamo li privatne instrukcije tumačiti kao poziv u pomoć ili oglasiti alarm za uzbunu jer nam obrazovni sustav propada u ništavilo korisnosti, upotrebljivosti, efikasnosti preobražavajući se ni u što više od pukog mjerenja i testiranja? To su samo su neka od pitanja koja su me potaknula da promislim i dublje istražim temu o kojoj sam vrlo malo čula tijekom vlastitog obrazovanja.

Instrukcije počinju vrlo rano, već u nižim razredima osnovne škole, konkretnije već u prvom razredu osnovne škole kada roditelj angažira „pomoć“ vezanu za djetetovu tehniku čitanja. Kako dijete prelazi u više razrede, tako je sveprisutnija činjenica da roditelji trebaju svakodnevnu pomoć tijekom učenja s djetetom. Učenje nastavnih ishoda Povijesti, Geografije, Prirode ili Biologije, pisanje zadaća, rješavanje radnih bilježnica pa čak i čitanje lektire naglas djeci koji imaju deset i više godina, a koji nisu dovoljno samostalni ili su samo prelijeni.

Ne shvaćam kako se školovanje toliko promijenilo da današnji učenici ne mogu sami pohvatati gradivo i da ih učestalo netko treba podsjećati da trebaju učiti i izvršavati svoje obveze. U moje vrijeme roditelji nisu znali da idem u školu.

■ Roditelji su toliko spremni djetetu pomoći da mu zapravo odmažu, a sve u namjeri kako bi dijete došlo do željene petice. Ako dijete ne dobije pet, roditelji ga često etiketiraju kao nesposobnim.

Bilo je situacija kada se od te „pomoći“ očekuje da djetetu, koji pohađa npr. šesti razred, spremiš školsku torbu za nadolazeći nastavni dan ili da umjesto učenika napraviš projekt ili prezentaciju jer, eto, škola za život očekuje da je dijete dovoljno zrelo i samostalno za realizaciju zadanih ishoda. Ili roditelji sumnjaju u sposobnosti svoje djece ili im je najvažnije da dijete dobije pet bez imalo uložena truda. Trudit će se netko drugi za njega. Međutim, ako izostane odlična ocjena, krivica se usmjerava na „instruktora“; a nije važno što dijete taj zadatak nije pokušalo riješiti niti je razmišljalo o načinima na koji ga može riješiti i koja su mu znanja i vještine potrebne kako bi ga riješilo.

Nakon dogovora da ćeš pomagati djetetu dvaput tjedno, nerijetko se događa da se to pretvori u svakodnevno pomaganje.

Od „instruktora“ se očekuje da „uliju“ znanje za pet, ili možda šest, jer ako dijete ne dobije pet, krivnja je usmjerena prema „instruktoru“.

A to što dijete ništa ne odradi samostalno očekujući pomoć , potpuno se minorizira. Najčešće „instruktore“ krasi skromnost pa više ne naplati nego naplati ili roditelji smatraju da toliko volimo djecu i svoj posao da možemo raditi (moguće) i besplatno.

U nastojanju da roditelji pomognu djeci, instrukcije su totalno izgubile smisao.

Nameće se pitanje je li škola postala toliko zahtjevna da djeca više nisu sposobna sama odrađivati zadatke i učiti ili su toliko demotivirani sustavom znajući da će netko to učiniti umjesto njih pa se ne moraju truditi.

Povremene su instrukcije, svakako, dobrodošle kao oblik pomoći u svladavanju težeg gradiva. Imaju li smisla, to ćemo tek vidjeti?!

■ Napisala: Irena Serpak Makše, učiteljica OŠ Matka Laginje, Zagreb ■