Jedan subotnji derbi rezultirao pobjedom za domaćine. Razredna je sloga nadmašila navijačko rivalstvo. Baš kako treba!

Iako nisam još ni zakoračio u treće desetljeće života, pamćenje me već slabije služi pa se ne mogu sjetiti sebe u drugom razredu osnovne škole. Pokušavam se prisjetiti jesam li i ja toliko volio školu promatrajući svoje đake koji našu školu i razred doslovno doživljavaju kao drugi dom. Stoga mi je nevjerojatno kako i subotom jedva čekaju doći u školu.

Prošloga su me četvrtka učenici upitali:

„Učitelju, hoćemo li negdje zajedno gledati derbi Hajduk – Dinamo?”

„Ma, možemo, dečki, ali ne znam gdje. Živim u stanu od 35 kvadrata i u nj ne možemo nikako svi stati, koliko god da ste maleni.”

Oni uzvratiše odmah kao u jedan glas:

„Pa možemo u učionici!”

Sve je nakon toga postalo povijest. Krenuli su dogovori i pripreme za subotnje popodne. Koji dres odjenuti? Jesu li navijačke zastave obojane? Koliko vrećica čipsa roditelji mogu donijeti dvjema rukama? Hoćemo li piti gazirani sok ili, pak, neki voćni?

„Učitelj kojega se vidi samo za katedrom u razredu, ostaje učitelj i nije ništa više, ali ako on ide s mladima na odmor, onda im je kao brat. Onaj tko zna da je voljen, voli. A onaj tko je voljen, postiže sve, posebno kod mladih.”

Ivan Bosco

Dok su oni odrađivali svoj dio posla, moj je zadatak bio urediti gledalište pomoću stolica, pripremiti platno na kojem će se projicirati nogometna utakmica, provjeriti jačinu zvučnika te memorirati telefonski broj obližnje pizzerije za pizza predah na poluvremenu.

Začudo, učenici na ovo subotnje zvono nisu kasnili ni minutu. Krenuli su puniti gledalište. Zagrijavanje je započelo. U jednom se taboru čuju se poklici vjernih Bad Blue Boysa, a na suprotnoj se strani učionice, u drugom taboru ori Torcidina „pisma“.

Na prvi pogled nespojiva kombinacija. Idealni uvjeti za izgrede koji rezultiraju pedagoškim mjerama opomene.

Iako na suprotnim stranama, ovi dječaci više od svega vole zajedništvo. Iako suparnički timovi, pljeskali su jedni drugima na svakoj dobroj akciji nogometaša. Grlili su se i pjevali, bodrili jedni druge.

Navijali su za svoj klub poštujući i suparnički. Ne znam je li do punih usta kokica i grickalica, ali ni u jednom trenutku nisu izustili ružnu riječ. Utakmica je završila neriješeno, ali to ih nije obeshrabrilo.

• 

• 

• 

• 

Raduju se svakoj sljedećoj jer imaju učitelja i prijatelje s kojima će navijati. Imaju svoj razred u kojem će uz svoje uspjehe u redovnoj nastavi pratiti i one nogometne subotom. To je škola o kakvoj svako dijete sanja.

Odavno nisam s ovakvim oduševljenjem i poletom odgledao derbi. Srce mi je bilo ispunjeno. Utakmice Hajduka i Dinama jedna mi je od ljepših uspomena iz djetinjstva i drago mi je da i moji učenici proživljavaju iste emocije i doživljaje.

Zauvijek želim pamtiti ovo njihovo veselje. U teškom periodu brojnih izolacija uslijed koronavirusa mislio sam da će proći dosta vremena da ponovno vidimo ovakve kadrove. Svjedoci smo tomu i nakon korone, ali i trenutnoga rata. Sve ovo što danas smatramo normalnim, već sutra može nestati. Svijet je krhko, prekrhko mjesto. Zato, ljudi, budimo zahvalni na malim stvarima.

■  Piše:  Ivan Bazina, mag. prim. educ. |  OŠ Lotrščak, Zagreb ■ Učitelj u prvoj osnovnoj školi za dječake u Hrvatskoj – OŠ Lotrščak. Sretno oženjen učiteljicom iz susjednog razreda. Vizionar i idealist dok očima djeteta gleda na svijet. Sportskog duha i ljubitelj dobre literature. Junak Pavlove ulice, ali u sinjskoj verziji. ■