Delfi su bili svetište i proročište antičke Grčke, a u 8. st. prije Krista posebice je postalo glasovito Apolonovo svetište u kojemu je djelovala proročica Pitija.  (Pitija nije bilo osobno ime određene osobe, već titula svećenice putem koje je Apolon objavljivao ljudima volju vrhovnog boga Zeusa.)

Ruševine Apolonova hrama u Delfima

……………………..

Antički tekstovi Pitiju najčešće opisuju kao stariju ženu koja, sjedeći na tronošcu iznad pukotine u stijeni, udiše pare koje izlaze iz tla i u transu izgovara nepovezane riječi i misli. Svećenici su te riječi i misli bilježili i pretvarali u „proročanstva”. S obzirom na opće vjerovanje da su ta proročanstva božanskog podrijetla ona su imala znatan utjecaj, poglavito ako su to bili odgovori na upite vladara. U vrijeme helenizma je politički utjecaj proročanstava izgubio na snazi pa su pitanja Pitiji postavljali isključivo pojedinci. Proročištu u Delfima u to je doba bila dovoljna samo jedna Pitija. Živjela je u ruševinama Apolonova hrama kao uboga starica. Posljednji zapis o Pitiji potječe iz vremena cara Teodozija I. jer je 392. g. poslije Krista car naredio zatvaranje hramova, čime završava povijest Delfijskog proročišta.

Pitija, proročica iz Delfa (autor Camilo Miola)

……………………..

Antički izvori opisuju dvije vrste Pitijinih proročanskih ekstaza. U prvoj je pala u polusvjesno stanje te je sjedeći na tronošcu odgovarala na pitanja neobičnim i izmijenjenim glasom. Prema Plutarhu, kada je naposljetku izašla iz transa, bila je potpuno opuštena, kao trkač nakon utrke. Druga vrsta ekstaze bila je poput pomahnitaloga delirija čija su obilježja bila divlji pokreti udova, glasno stenjanje i nerazgovijetno vikanje. Kada bi proročica zapala u ovakvu vrstu delirija umrla bi za nekoliko dana te bi njezino mjesto zauzela nova Pitija.

Prema toksikologu Henryu Spilleru opisani se simptomi mogu povezati sa inhalacijom plinovitih ugljikovodika. Do toga je zaključka došao proučavajući kako na ponašanje adolescenata utječe namjerno udisanje plinova i para iz upaljača, plinskih boca, ljepila i razrjeđivača boja. I Pitija je najvjerojatnije bila drogirana nekim od ugljikovodika. Na temelju antičkih zapisa čak možemo i identificirati ugljikovodik. Plutarh (oko 46. − 120. g. poslije Krista) posljednjih je trideset godina života bio svećenik u Delfima i zabilježio je slatkasti miris opojnih para. Od svih plinovitih ugljikovodika samo je eten slatkastog mirisa te je najvjerojatnije bio sastojak para koje je Pitija udisala.

Legendarni zakonodavac Likurg traži Pitijin savjet (autor Eugène Delacroix, 1835./1845.)

……………………..

Na početku 20. stoljeća prikupljeno je mnogo dokaza o utjecaju etena na ljudsko ponašanje. Američka anesteziologinja Isabella Herb (1863. ili 1864. − 1943.), kao i mnogi drugi znanstvenici, u laboratoriju je proučavala djelovanje niskih doza etena na ljude. Eten je djelovao dvostruko brže od dušikova(I) oksida (tzv. rajski plin) i iste je učinke postizao u duplo manjim dozama. Veće koncentracije etena izazivale su potpunu anesteziju, a manje koncentracije inducirale su stanje transa. Ipak, uporabu etena kao anestetika zaustavila je njegova zapaljivost jer sa zrakom stvara eksplozivnu smjesu.

Model molekule nezasićenog ugljikovodika etena

……………………..

Iz toksikoloških i anestezioloških istraživanja mnogo smo doznali o utjecaju udisanja malih količina etena. Osoba koja ga inhalira ulazi u stanje transa. Najčešće je sposobna u sjedećem položaju odgovarati na pitanja, iako to čini izmijenjenim glasom mijenjajući uobičajeni slijed riječi u rečenicama. Trans prestaje čim se prekine udisanje plina, a potom slijedi potpuna amnezija o stanju transa. Jedna od šest osoba u eksperimentima s etenom pala je u delirij čija su obilježja stenjanje, mumljanje, vriskanje i nekotrolirano pomicanje ruku i nogu.

Suvremena geološka istraživanja stijena u Delfima potvrdila su da je sastavni dio para koje je udisala Pitija bio nezasićeni ugljikovodik eten ili etilen. Taj je plin slatkasta i opojna mirisa ujedno i anestetik – izaziva euforiju i pobuđuje živčani sustav te je najvjerojatnije bio uzrokom Pitijinih ekstaza i nesuvislih krikova. Nekoć se rabio kao anestetik, ali danas se u tu svrhu upotrebljavaju drugi kemijski spojevi.

………………………….

LITERATURA: biblicalarchaeology.org | Zamarovsky, V.: Junaci antičkih mitova − leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb, 1989. | Bukan, G. (ur.): Motivacijske priče iz kemije, Školska knjiga, Zagreb, 2013.

………………………….

Piše: Goran BUKAN