Prošli sam tjedan u okviru Erasmus plus projekta Wonders of water in science and nature zajedno sa svojim kolegicama Hajnalkom Draganić i Katalin Urkom Lorenz posjetila partnersku školu Frello skolen u danskom gradiću Vardeu.

Iskreno, nisam previše znala o Danskoj. Znala sam da za Dance kažu da su jedan od najsretnijih naroda na svijetu. A zašto se tako govori o njima?

Prema istraživanju objavljenom u  World Happiness Report razina je sreće izravno povezana sa socijalnom jednakošću i ozračjem koje vlada u pojedinim zajednicama – Danska je izvrsna i u jednom i u drugom aspektu. Tamo je visok stupanj jednakosti i izrazito jak osjećaj društvene odgovornosti za zajedničku dobrobit.

Povjerenje je osnovna vrijednost danskog društva i kulture. Očekuje se iskrenost na svim razinama: poslovnoj, političkoj, osobnoj, a korupcija je vrlo rijetka u njihovu društvu.

Nije neuobičajeno vidjeti osmogodišnjaka koji putuje sam javnim prijevozom jer je Danska izrazito sigurna zemlja i ljudi paze jedni na druge.

U Danskoj smo posjetile Frello skolen, Varde i ne znam kako bih opisala tu ljepotu. Sve ono što učitelj može zamisliti da mu treba, da je praktično – oni baš sve imaju. Sportski tereni, bazeni, savršene učionice, kabinet za domaćinstvo sa svim uređajima koje možete zamisliti.

Svaki razred ima svoj hladnjak ispred učionice da učenici mogu pospremiti hranu koju donesu.

Svaki razred ima svoju sušilicu rublja da bez problema mogu boraviti u prirodi, zagaziti u jezero, valjati se po travi… Mnoštvo je open space učionica bez vrata. Učenici slobodno sjede gdje žele… na klupici kraj prozora, na kauču, za stolom. I, ljudi moji, oni rade, uče…

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Sve je iznimno čisto, a nemaju spremačice – zaposlenici vanjske tvrtke dolaze jednom dnevno čistiti. Ali oni svi paze na urednost i čistoću.

U svakoj se učionici nalazi metla pa učenici čiste sami za sobom. Umirovljenici dolaze volontirati i pomagati učiteljima u školama. Kažu da starije osobe uživaju u školi i da im se sviđa osjećaj da su korisni zajednici.

Nitko ne trči po školi, nema buke, djeca su u čarapama ili potpuno bosa. Neki imaju cipele. To je po želji.  

Osnovna škola traje 10 godina s tim da, barem u ovom gradu, djeca idu u 9. razred u kampus. Odvajaju se od roditelja.

Na početku 9. razreda razgovaraju sa savjetnikom za profesionalnu orijentaciju koji ih usmjerava. Oni učenici, kojima je odluka o nastanku školovanja jasna, upisuju srednju školu. Tko se još ne može odlučiti, ide u 10. razred.

Nakon srednje škole često odlaze u škole ili u različite tvrtke kao „asistenti”. Nakon toga najčešće zarađenim novcem putuju po Europi i svijetu. I tek po povratku upisuju fakultete. Slično smo čuli i u školi na Islandu.

Profesori koji rade u osnovnoj školi, završili su učiteljski fakultet na kojem su se odlučili za jedan pojačani predmet. Srednjoškolski profesor mora imati završen profesorski smjer.

Toliko ulažu u obrazovanje i djecu da smo nas tri gotovo plakale od ljepote, ali i od tuge zašto tako ne može biti i kod nas. A imamo sve preduvjete…

■  Sanela Škevin, učiteljica 2. A OŠ Ivana Gundulića, Zagreb  | Više od dvadeset godina radim u školi i nikada se nisam prestala igrati, maštati i tragati za novim idejama. Koordinatorica sam Erasmus plus projekta Wonders of water in science and nature, voditeljica projekta Vrtek u Botaničkom, voditeljica skupine Mali istraživači, a u slobodno vrijeme trkačica, slastičarka, pjevačica i spisateljica. ■