Prateći generacije svojih učenika, dočekujući i ispraćajući ih, shvativši da putuju kroz svoje školovanje veseli, nestašni, pametni, radoznali, zanimljivi…mijenjajući se kroz generacije. Promijenila sam se i ja. Zbog straha od nepoznatog, ponekad zbunjenosti, prikupljanja informacija i ručnog pisanja dnevnika pa sve do stjecanja iskustva, napredovanja i unošenja podataka u e-dnevnik.

Jasno je kako se vremena mijenjaju i kako je tehnologija tijekom godina jako napredovala. Nije to nekakakav bauk, čovjek sve prepreke savlada, ponekad lakše, ponekad teže. Postala sam jako zabrinuta zbog novih generacija. Sada smo u 3. razredu. Od prvog razreda slušam o računalnim igricama, Minecraft ovo, Minecraft ono…i to tijekom sata. Stvarno nemam ništa protiv računalnih igrica, ali djeca su se toliko fokusirala na sve to da su zapravo zaboravili biti djeca.

Kod nekih mojih učenika predugo sjedenje za računalom i igricama izazvalo je stanja kao što su: nedostatak pažnje, pričanje naglas sa samih sobom, ispuštanje glasova „pucanja“, na stolu slažu gumice, bojice (pretpostavljam da su gumice i bojice vrsta likova iz igrica), tikovi, mucanje, pretilost, čudne izjave i poštapalice na moja postavljena pitanja, agresivnost i impulzivne reakcije ako nije nešto kako su oni htjeli tog trenutka.  

Postala sam jako zabrinuta učiteljica.

Jedan je od mojih učenika već u svojevrsnom stanju ovisnosti o igricama. Ima veliki nedostatak pažnje, trese nogama, ima izražene tikove, muca, često pada sa stolice, za vrijeme prepisivanja s ploče domet mu je napisati školski rad i nakon toga moram berem deset  puta izgovoriti njegovo ime kako bih ga potaknula da nastavi prepisivati zadane sadržaje s ploče. U razdoblju je od prvog do trećeg razreda dobio na kilaži baš kao pravi gamer. Nebrojeno sam puta zvala njegove roditelje na razgovor. Često je znala majka doći i sama. Pričajući im i objašnjavajući posljedice videoigrica na zdravlje njihova djeteta, nisam dobila neku značajnu povratnu informaciju.

Shvatila sam kako su roditelji dovoljno pristojni da me saslušaju, ali su mislili da sam u krivu i da nikako ne razumijem njihovo dijete, a niti njih.

Pustila sam da prođe neko vrijeme i nisam ih više htjela zvati u školu.

Za to su vrijeme pedagoginja i logogopedinja imale pune ruke posla. Sve smo se tri  sastale i pronalazile najbolja rješenja. Jedno je od rješenja bilo da dječaka uputimo k psihologu. Pozvala sam roditelje i otvoreno, bez zadrške predložila da bi najbolje rješenje bilo odvesti dječaka k psihologu kako bi dobili stručno mišljenje ne razmišljajući da bi taj prijedlog negativno utjecao na roditelje.

Saslušali su me i na pristojan način odmah odbili, uz izgovor kako bi na tako stigmatizirali svoje dijete.

Pokušala sam im objasniti kako je sasvim normalno da se dijete, kod kojeg se uoče bilo kakve poteškoće, odvede na razgovor k psihologu. Iako je moja namjera bila iskrena, jednako kao i moja želja da svim srcem pomognem tom dječaku, nije urodila plodom.

Kada je situacija što se tiče ponašanja njihova djeteta kulminirala do usijanja, ponovno sam ih pozvala u školu.

Na razgovor je došla majka, sama.

Nakon dužeg razgovora usmjerila sam se k onome koji je vodio do psihologa. Majka je ljubazno rekla kako će o svemu tome razgovarati sa suprugom.

Poslije mi se više nije javljala.

Iako se ponašanje tog dječaka nije popravilo i dalje nisam odustajala od toga da mu pomognem.

Sada, u trećem razredu roditelji su pozvani u školu jer je dječak doslovno imao napad agresivnog ponašanja. Na razgovor je opet došla samo majka. U razgovor su s majkom, osim mene, bile uključene pedagoginja i logopedinja.

Ovaj su se put sa sve tri strane odašiljale prema majci konkretne upute, savjeti i i mišljenja. I napokon!

Dječak ima zakazan termin kod psihologa. Ovaj je mali koračić prema naprijed znak da se upornost isplati kako bi se pomoglo jednom malom izgubljenom i usamljenom biću.

Znam da je došlo neko „ubrzano“ vrijeme u kojem ni roditelji nemaju previše vremena, zato su preusmjerili djecu na tablete, računala i mobitele.

Ali zbog zdravlja djeteta, tjelesnog i psihičkog, trebaju više usmjeriti svoje dijete na aktivnosti u prirodi, obiteljske igre u kući ili u dvorištu, igranje društvenih igara, odlazak na igrališta gdje će djeca uživati igrajući se sa svojim vršnjacima.

Gdje je nestao taj obiteljski duh?

Nije dobro živjeti u virtualnom svijetu, treba djetetu pružiti priliku biti samo dijete u stvarnome svijetu kako bi osjetilo i dobro i loše, kako bi prihvatilo životne padove i uživalo u životnim usponima.

■  Piše: Sanja VUKASOVIĆ, mag. prim. educ., učiteljica | Osnovna škola Josipa Lovretića, Otok ■