„Samo čestit čovjek smije biti govornik“, govorilo se u davna vremena. Komunikacijom s drugima, ali i sa samim sobom, mladi grade svoje stavove i razvijaju osobnost. Znati dobro govoriti nije potrebno samo zato da bismo se sporazumijevali, objašnjavali, tumačili, izražavali misli, nego i da se dobro osjećamo dok govorimo i da se dobro osjeća onaj koji nas sluša.

Usmeno je govorenje važno zbog emocionalne bliskosti, opuštenog ozračja, razvoja empatije i osobnog i grupnog identiteta mladih osoba.

Današnji su naraštaji od rođenja izloženi virtualnom svijetu javnosti. Prema riječima Sanje Ivanušević Grgas, psihologinje iz Centra za terapiju igrom, odrastanje u digitalnoj eri obilježava „nesvjesno življenje“, tj. traženje/potvrđivanje vlastite vrijednosti kroz „lajkove“ i „follower-e“, a ponekad i nesposobnost izražavanja potreba i osjećaja. Mladi su naraštaji nesvjesni  važnosti kako pisane tako i žive riječi, čitanja i pripovijedanja. Digitalni su sadržaji djeci zanimljivi i privlačni, no ne treba zanemariti ni izravan dodir/komunikaciju s roditeljima, starateljima, odgojiteljima, učiteljima i vršnjacima. Razgovorom, pjesmom, igrom i pričom uspostavlja se bliskost sve potrebnija u življenju današnjice. Razvojem dobroga govorenja razvija se mašta i kreativnost, empatija, asertivnost te potiče aktivno suočavanje s izazovima.

“Slušanje i govor jezične su djelatnosti bez kojih nema  pričanja ni pripovijedanja. Pričanje priče počinje slušanjem kako bi se upoznala snaga izgovorene riječi”, ustvrdila je Karol Visinko. U govoru je čovjek u dijalogu sa svojim sugovornicima (gleda ih, čuje i razumije). No, nije samo govornik obvezan svojim govorom izražavati poštovanje slušaču, nego je i slušač obvezan smirenim slušanjem i sa zanimanjem (gledanjem u oči i lice) bodriti govornika da kaže nešto dobro, istinito i iskreno. Dobro je slušanje kad slušač vrednuje govornikove misli i dopušta da ga tuđe riječi potiču na stvaralaštvo.

„Čovjek koji poznaje sebe, rado sluša druge. Svi mogu reći nešto zanimljivo i korisno. Najviše smo slobodni, kreativni i najviše svoji kad razumijemo drugog“, mudre su misli Ive Škarića koje smo u OŠ Vladimira Nazora oprimjerili projektom obilježavanja Svjetskog dana pripovijedanja. 20. ožujka 2019. godine četrdeset i četvero sedmaša i osmaša OŠ V. Nazora u Daruvaru gostovalo je pripovijedajući i/ili glumeći u scenskim igrama i lutkarskim predstavama u dvanaest trećih i četvrtih razreda iste škole. Motivirani svime što su čuli i vidjeli mlađi su učenici svoje dojmove kreativno oblikovali likovnim i pisanim radovima, a tehnikom “vrućeg stolca” dodatno su uronili u svijet bajki i priča koje su čuli. Sve se odvijalo pod nadzorom devetnaest učitelja predmetne i razredne nastave. Cilj ovoga projekta bilo je razvijanje dobre govorne komunikacije, sporazumijevanje među naraštajima, jačanje kulture pričanja i naglašavanje važnosti pripovijedanja za djecu, odrasle i društvo u cjelini.

Slušanje i vizualizacija priče opuštaju učenike, razvijaju njihovu maštu i potiču kreativnost. Za svako dijete pripovijedanje je početak književnosti, izgradnja vokabulara te prenošenje i usvajanje moralnih  vrijednosti. Slušajući priče učenici razvijaju pamćenje i primaju obavijesti kojima se razvijaju estetske, jezične i literarne sposobnosti, međuljudski odnosi te odnos prema samome sebi. Kad je učenik pripovjedač, u tim situacijama razvija vještine usmenog izražavanja uz korištenje do tada usvojenog vokabulara i jezičnih struktura. Učenici u pričama prepoznaju svoja osobna iskustva čime im je olakšano izražavanje emocija, stjecanje samopouzdanja i jasnija komunikacija s okolinom. Sudjelovanjem u ovome projektu i djeca i odrasli osjetili su njenu terapijsku moć. Pripovijedanjem i slušanjem priča pronašli su dio sebe u osjećajima, mislima i životnim situacijama koje je nekada netko drugi proživio.

■   Piše: Jasminka Kuzle, prof. savjetnik ■  OŠ Vladimira Nazora, Daruvar ■