Već nekoliko godina u svijetu psihologije postoji izraz „mračni empat“. Uz to, mogu se čuti izrazi kao što su „mračna trijada“ i „mračna tetrada“, a ujedno se govori i o različitim vrstama empatije, ponajprije emocionalnoj i kognitivnoj empatiji.

Upravo se pojam kognitivne empatije koju ne prati i emocionalna empatija povezuje s pojmom mračnoga empata odnosno mračne suosjećajnosti. S obzirom na ulogu koju ima u svakidašnjim međuljudskim odnosima, mogli bismo ju nazvati i lažnom empatijom pa i manipulativnom epatijom iako su empatija i manipulativnost u nespojivim  spektrima ljudskih osjećaja i ponašanja. U tome i jest velika zamka.

Tko su mračni empati?

Postavlja se pitanje, kada govorimo o mračnim empatima govorimo li zapravo o narcisoidnim osobama?

Američka klinička psihologinja i sveučilišna profesorica sa Sveučilišta u Kaliforniji Ramani Durvasula odgovara potvrdno. „Da, to je još jedan naziv za narcise, uistinu sam uvjerena da je upravo o tome riječ.“

„Kada čitam ili razmišljam o tome, možda se izdvaja tek jedna razlika između narcisa i mračnoga empata: mračni empat ne traži potvrdu vlastite vrijednosti kod drugih dok je za narcizam to obvezan element. Ako želimo definirati čistoga mračnoga empata rekla bih da takva osobnost nema izraženu žudnju da mu drugi potvrđuju koliko vrijedi, no sve ostale značajke potpuno su svodive na narcizam tako da ljudi koji su u odnosima s mračnim empatima doživljavaju isto što doživljavaju i oni u narcisističko-zlostavljačkim odnosima.“

Kognitivna empatija kao sredstvo mračne suosjećajnosti

Kognitivna empatija odnosi se na prepoznavanje tuđih osjećaja i emocionalnih stanja te mogućnost njihova imenovanja. Primjerice, netko vidi da je određena osoba u vezi u kojoj ju partner vara i stoga ima sliku da se zbog prevarenosti ta osoba osjeća ljutito, tužno, razočarano, beznadno… Ili, na poslu je promaknuta osoba koja se i nije osobito zalagala u ijednom polju svojih nadležnosti pa se zaposlenik koji je doista mnogo napravio za tvrtku, i izvan radnoga vremena i po cijenu zakidanja privatnoga  života, osjeća izdano i razočarano. Kognitivni empat prepoznaje te procese i odnose te u razgovoru o tome može primjerice zaključiti: „Da, Žarko se s pravom osjeća razočarano jer je mnogo više napravio od Zlatka… Zlatko nije zaslužio biti promoviran.“

Na temelju toga bi se mogao steći dojam da je osoba koja izgovara takvu rečenicu empatična odnosno da ima sposobnost prepoznati  tuđe osjećaje i emocionalna stanja. I očito ima. Ali ako je to samo na kognitivnoj razini (razini razumskoga prepoznavanja i imenovanja), u mnogim vrstama međuljudskih odnosa takav oblik empatije može biti nedovoljan, a u zlostavljačkim odnosima i zlorabljen u svrhu daljnje manipulacije, zavaravanja osobe koja je u položaju žrtve i produbljivanja takvih odnosa.

 Ako se radi o intimnijemu tipu razgovora u kojem izrekne i nešto poput rečenice: „Razumijem o čemu govoriš, uistinu ti nije lako“, sugovornik bi mogao pomisliti da doživljava potporu iskreno suosjećajne osobe.

Kada je riječ o mračnom empatu, koji ima dovoljno kognitivne empatije da se njome može poslužiti za stvaranje slike o sebi kao o istinski empatičnoj osobi – u upravo opisanim situacijama i na takvu stupnju odnosa – mračna (manipulativna) strana još uvijek se ne može prepoznati.

„Kada je u pitanju kognitivna empatija, mnogi ljudi [iz neznanja, nerazlikovanja] padaju na to, misle da je riječ o suosjećajnosti, a za mene je to nešto intelektualno, jer – daj da vidim nešto emocionalno s tvoje strane kao odgovor na ovo što se događa… i tu dolazimo do emocionalne empatije koja znači otvaranje prostora osjećaja, osjećajnoga uključivanja…“, objašnjava u jednom od videozapisa na temu empatije i narcizma dr. Ramani Durvasula.

Suosjećati znači čuvati ranjivost druge osobe

Narcisoidne osobe posjeduju sposobnost kognitivne empatije i zbog toga toliko zbunjuju osobe s kojima su u kontaktu. Primjerice, one mogu reći: „Ajme, mora da je jako teško imati takve srdite roditelje.“ Sugovornik bi zbog takve primjedbe mogao pomisliti kako je osoba koja to izriče suosjećajna i kako ga razumije. Nakon toga mogao bi uslijediti poticaj: „Pričaj mi još o tome. Želim čuti tvoju priču.“ I dok sugovornik povjerava događaje iz vlastite prošlosti i prošlosti svoje obitelji, sve dok narcisoidnu osobu zanima tijek priče, može očekivati daljnje poticaje, kao primjerice: „Tvoje djetinjstvo uistinu nije bio lako.“ Takvi izrazi suosjećanja mogu potaknuti daljnje povjeravanje. Međutim, u nekom trenutku izlazi i tamna strana, kada izgovara nešto poput ovoga: „O, zato si ti tako nenormalan. Pa ti dolaziš iz potpuno lude obitelji!“

Vezano uz takve primjere, dr. Ramani Durvasula kaže:

„Voljeti (i suosjećati) znači čuvati i štiti ranjivost druge osobe. Stoga, kada ti netko povjeri svoju ranjivost, govori o obitelji i boli koju je iskusio, nikad to nećeš upotrijebiti u raspravi kao argument. Mračni empat upravo će to činiti cijelo vrijeme. Na taj način počinje kontrolirati osobu koja mu je iskazala povjerenje i podijelila nešto s njim. Ta se osoba, osim što je prethodno ranjena događajima i iskustvima o kojima je govorila, sada nalazi u još težoj situaciji: govorila je o nenormalnosti svoje obitelji, a sada dobiva odgovor da i sama zato nije normalna. Može doći u stanje potpune slomljenosti, ona se sada nalazi u izrazito ranjivu položaju jer je u odnosu s osobom koja ju dodatno oslabljuje i izolira.“

Kada smo obuzeti određenim osjećajima i druga osoba to prepozna i imenuje upravo onaj osjećaj kojim smo obuzeti, možemo u tome vidjeti veliku potporu. Međutim, to nije dovoljno. Zato se govori o još dvjema empatijama: emocionalnoj empatiji i suosjećajnoj empatiji. Osim što prepoznajemo osjećaje i znamo ih imenovati, emocionalna empatija podrazumijeva da ih znamo i doživjeti, da nas tuđi osjećaji i emocionalna stanja mogu dodirnuti, a suosjećajna empatija, kaže dr. Durvasula, odnosi se i na naš postupak kada se to dogodi: hoćemo li imati vremena slušati prijateljicu koja ima potrebu nešto podijeliti s nama, hoćemo li joj pričuvati djecu dok mora u kakvoj izvanrednoj ili teškoj situaciji nešto hitno obaviti…

Mračni empati nakon što čuju što se dogodilo i nakon što utvrde (imenuju) kako se osoba osjeća, često smatraju da su svoje napravili te idu dalje. Kao da je time što su utvrdili o čemu je riječ, sve obavljeno.

Najbolje se to vidi u primjerima tugovanja. Tugovanje je nešto vrlo različito od osobe do osobe i pritom različita trajanja. Ako je netko izgubio člana obitelji i nakon tri mjeseca, ili i tri godine, i dalje osjeća tugu, od mračnih empata mogle bi se čuti rečenice poput ovih: Ti još uvijek tuguješ? Ne traje li to predugo? Kad ćeš više završiti s tim?

Iako je riječ o kognitivnoj empatiji, to zapravo nije stvarna empatija. Stvarna empatija podrazumijeva uključivanje osjećaja kao i poštivanje tuđih osjećaja.

Empatija u obrazovanju

U obrazovnim se ustanovama, osobito u posljednje vrijeme – nerijetko „u kompletu“ s govorom o „porastu nasilja“, kao određen antipod – promovira pojam empatije, a na mnogim se mjestima i iz mnogih izvora čuje da o empatiji „treba učiti“.

No, što to zapravo znači?

Ako se učenje svodi tek na kognitivnu spoznaju i poučavanje pojmova te eventualno primjera kojima će se pojmovi potkrijepiti, a pritom ne postoji osjetljivost za stvarne osjećaje koji se u takvu učenju javljaju, sa svim reakcijama i posljedicama koje u nekom trenutku mogu izazvati, kao i sa svim spremnostima da na takve reakcije znamo reagirati i uspješno ih voditi, imamo li uopće pravo na takvo poučavanje?

Empatija se ponajprije živi. Prostora za nju ima u svakoj učionici i na svakoj nastavi, a da se pritom ne mora nužno ni spomenuti imenom. Smije, naravno, katkad i treba, ali to ne znači da će se bolje naučiti kada se spomene. U pravilu, kada ju moramo imenovati, bude to zato što je izostala, a ne zato što je ima u izobilju.

Empatiju svakako ne mogu poučavati neempatične osobe, niti mračni empati.

O empatiji trebaju učiti ponajprije odrasli kako bi ju u učionicama i na drugim mjestima znali živjeti.

Put do empatije nimalo nije u kognitivnim spoznajama u preranoj dobi te u daljnjem zatrpavanju već ionako prenatrpanih i svim i svačim opterećenih mladih bića kojima je do čistih osjećaja a ne do silnih pojmova i teoretiziranja o njima.

Empatija je vrlo osjetljivo tkanje, kao što su i međuljudski odnosi.

Razmislimo malo o tome i pripazimo na očice da se ne oparaju, koliko god možemo.

Pripremimo se da bi takvih paranja moglo biti sve više, osobito ako intelektualizirane sadržaje nudimo u preranoj dobi. Dok osjećaje ostavljamo po strani, ili ih pak isporučujemo kao „puki nastavni sadržaj“.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ izvori i literatura: Ramani Durvasula: “Don’t You Know Who I Am?”: How to Stay Sane in an Era of Narcissism, Entitlement, and Incivility, 2019.; The Dark Empath VS the Narcissist: The Signs ■