Jedna od opasnosti koronavirusa za djecu jesu – odrasli pod stresom. Naša tjeskoba utječe na njih čak i kad je ne želimo priznati ni sami sebi. O tome kako pomoći sebi i djeci govori blogerica ruskog portala Mel.fm, psihologinja Natalija KUZORO.

Jutros mi kći kaže: „Mama, postala si nekako nervozna. Jučer si se dva puta izvikala na mene.”

Kazala je to i otišla u školu. A ja razmišljam, onako za sebe: „Ništa ja nisam nervozna, jednostavno treba za sobom skupljati svoje stvari i općenito treba slušati majku…” I razmišljajući o tome shvatim da sam zaista nervozna. Sve me ljuti.

Sjela sam na trosjed i počela analizirati svoje stanje te sam shvatila da se ipak bojim. Bojim se kako će sve završiti. Iznutra osjećam tjeskobu, iako se pretvaram da kod mene ništa takvoga ne postoji. No, moje se ponašanje promijenilo i već utječe na moju djecu.

Nije se samo moje ponašanje promijenilo. Svi smo se promijenili ovih dana. Svađamo se na društvenim mrežama, čitamo izvještaje iz inozemstva, opskrbljujemo se potrepštinama. To je tjeskoba, normalna reakcija na stvarnu ili pretpostavljenu opasnost.

U tom je općem metežu važno ne zaboraviti na djecu. Ne možemo razgovarati s njima o onome što se događa pretvarajući se da je sve u redu. Djeca osjećaju tjeskobu i upravo ona najviše utječe na njih.

Među mojim klijentima mnogo je onih koji su odrastali u 1990-ima. Oni su deset godina mlađi od mene. Uz standardne probleme, imaju i zajedničku generacijsku traumu, a to je nemoć i tjeskoba njihovih roditelja. To su roditelji koji su i sami trebali moralnu podršku, roditelji koji su bili zaokupljeni preživljavanjem. Teško su se nosili s nedaćama, a za brigu o dječjim osjećajima jednostavno nisu imali snage. Štoviše, često su krivnju za svoju tjeskobu svaljivali na djecu. Na najmlađima se, svjesno ili nesvjesno, iskaljivala frustracija i sram, a s posljedicama se borimo i danas.

Djetinjstvo je vrlo važno vrijeme koje utječe na cijeli život. Upravo se u djetinjstvu usađuju trajni osjećaji i slika o sebi i svijetu na koje će se dijete oslanjati ostatak života. Zato se očuvanje dječje psihe smatra ništa manje važnim od očuvanja njihova tjelesnog zdravlja, čak i u najtežim vremenima.

Janusz KORCZAK trudio se, čak i u getu početkom prošloga stoljeća, osigurati da se u dječjim životima ništa ne mijenja, kad god je to bilo moguće. Bilo je važno da se djeca osjećaju stabilno. Bila je to prilika za humanost u to okrutno vrijeme.

Postoji divan film Roberta BENIGNIJA „Život je lijep”, u kojem glavni lik pokušava zaštititi svog sina u koncentracijskom logoru pa sve pretvara u zabavu i igru. I okolni zatvorenici u tome mu pomažu, jer razumiju važnost djetinjstva.

Trenutačna situacija, hvala Bogu, nije usporediva s navedenima. Imamo sve resurse potrebne da sačuvamo djetinjstvo svoje djece, izbjegnemo širenje straha i pomognemo da ishod situacije ne utječe na njih ili da se pretvori u zabavnu avanturu.

Kako to učiniti?

Prije svega, saberite se i vratite u prvotno stanje. A onda obratite pažnju na dijete. Ako je vaše dijete malo i boji se virusa, zaigrajte s njim tu igru. U dječjoj psihi uvijek postoji mjesto za negativni lik, bez obzira na to o kome se radi, to mogu biti Gargamel ili koronavirus.

Koronavirus može se nacrtati i izrezati. Što je neprijatelj jasniji, to je manje strašan. I neka u vašoj igri postoji junak koji će ga sigurno pobijediti. I ovdje je isti princip.

Razgovarajte sa svojom djecom. I ne samo o krizi. Vjerujte mi, u dječjem se svijetu događa mnogo zanimljivosti. A djeci je potrebna odrasla osoba s kojom mogu podijeliti svoje radosti. Oslobodite vrijeme i prostor za ovu vrstu komunikacije.

Oslobodite također u sebi mjesto za radost, sreću i ljubav. Budite sa svojim djetetom, jer je život ovdje i sada. Djeca neće dobiti drugo djetinjstvo niti se vaše propušteno vrijeme s njima može vratiti.

………………

NAPOMENA

• RUSIJA: Mel.fm – portal posvećen obrazovanju i odgoju.
• Izvor: mel.fm