Drevna japanska umjetnost može pomoći učiteljima u raskrinkavanju opasnosti koje se kriju u perfekcionizmu, kaže Aidan HARVEY-CRAIG, profesor psihologije i savjetnik u međunarodnoj školi u Malawiju, ujedno i autor knjige namijenjene učenicima „18 rješenja za postizanje dobrobiti“, koja izlazi ovoga kolovoza.

 Ekstreman rivalski duh kakav se promiče već dugo, a osobito u zadnjim desetljećima doseže svoje vrhunce u obliku prekobrojnih neumjerenih objava u elektroničkim medijima i na društvenim mrežama, nužno vodi u osjećaje nesretnosti i depresije jer – potreba za perfekcionizmom samo je druga strana osjećaja boli i nedostatnosti. Kakve veze s tim ima umjetnost kintsugija i o čemu sve ona govori? – Slijedi u nastavku.

U proteklih dvadeset i pet godina suočeni smo s trajno rastućom plimom perfekcionizma, i mladi se ljudi utapaju u njoj. To je ključno otkriće najveće studije ikad provedene o perfekcionizmu, koja je dovršena prošle godine.

Jedan od najvjerojatnijih razloga za taj porast, pojava je poznata pod imenom kompetitivni individualizam. Počiva na ideji da će osoba koja najžešće radi, najjače se samopromovira i donosi najpromišljenije odluke, zasigurno dospjeti na vrh gomile.

To je i esencija američkoga sna – samo što taj san više nije samo američki.

Perfekcionizam je mit, a društvene mreže njegov su pripovjedač

U tom kontekstu, pokazivanje bilo kakvih napuknuća ili nesavršenosti znači izvrgnuti se  anatemi. Zapravo, dopustiti da se sazna da ste ikada bili išta manje od savršenoga, krajnje je opasno.

Jer ako to dopustite, a natječete se s nekim tko je bez ijedne mane, dospjet ćete na drugo mjesto. A ima li u takvu poretku stvari išta gore od toga?

U školama, učitelji mogu prepoznati takva stanja u učenicima koji su hiperkritični prema sebi, a u pravilu i prema onima koji ih okružuju.

To je učenik koji odgađa i boji se predati esej jer ako esej nije savršen iz prve, reagirat će iznimno loše – ne samo da će biti uzrujan zbog onoga što je napravio, već će osjećati sram zbog toga tko on jest.

Nadalje, takvi će učenici uvjeriti sami sebe da će ih, ako na vidjelo iziđu njihove nesavršenosti, okolina prestati voljeti i prihvaćati.

U društvenoj sferi, to je učenik koji pozorno bira i filtrira slike kako bi predstavio „savršen“ profil na društvenoj mreži podižući tako letvicu savršene tjelesne slike za sve u njegovu dometu.

Profesor Simon SHERRY,sa Sveučilišta Dalhousie u Kanadi, sažima to ovako: „Perfekcionizam je mit,  a društvene mreže njegov su pripovjedač.“

Zla perfekcionizma

Međutim, tê površinske manifestacije često su upravo ovo: odraz dubljih zabrinutosti zbog osjećaja slomljenosti uslijed ljubavnih krahova, sumnje u samoga sebe, gubitka, okrutnosti, neuspjeha, bolesti – ukratko, života.

Zato, nije teško uvidjeti kako je sve to ekspresni put do tjeskobe i depresije.

Međutim, postoji drevna japanska umjetnost koja, u svojoj dubini, ne pomaže ljudima samo prihvatiti vlastitu slomljenost i nesavršenost, već ih i istinski slaviti.

Zove se kintsugi i ta priča počinje u 15. st. kada je mladić Ashikaga Yoshimasa ispustio jednu od svojih najdražih zdjela i ona se razbila.

Ne želeći zdjelu baciti, uputio ju je na popravak. Ali kada je stigla natrag, zdjela je uzduž pukotina imala ružne metalne spajalice koje su dijelove držale na okupu.

Mladiću je zdjela toliko značila da je osjećao da zaslužuje više poštovanja od onoga što vidi pred sobom. Zato je uposlio najbolje umjetnike i obrtnike svoga vremena da iznađu brižniji proces obnove.

Korak po korak, to je dovelo do umjetnosti kintsugija. Kintsugi doslovce znači ujedinjenje zlatom. Riječ je o postupku obnavljanja keramike lakirnom smolom i zlatnim prahom.

Zagrliti pukotine i oštećenja

Umjesto da prekrije pukotine i nesavršenosti, Kintsugi ih nastoji naglasiti i slaviti pomoću zlatno obojene smole koja povezuje slomljene dijelove. To je priznanje da su te pukotine dio priče keramičke zdjele i čine ju jedinstvenom i lijepom. Ujedno su i dokaz da je riječ o nečemu vrijednom obnove.

Možete se poslužiti tim postupkom kako biste razmislili o tome kako pomoći „perfekcionistima“ ili nekomu tko osjeća sram zbog svoje slomljenosti.

Primjerice, prvi je korak u umjetnosti spajanja zlatom pokupiti polomljene komadiće i omekšati oštre rubove. Kada smo u komadićima, oštri rubovi izazivaju bol.

Dakle, prvi je korak priznati i prihvatiti da smo slomljeni, i biti oprezan s oštrim rubovima, omekšati ih razgovorom s osobom od povjerenja i potražiti pomoć.

Sljedeći je ponovno sastaviti cjelinu polaganjem komadića na njihovo mjesto.

U kintsugiju, to zahtijeva veliko strpljenje – iznaći načine kako uklopiti komadiće jedan u drugi i pažljivo ih zadržati na njihovu mjestu dok se smola suši. Slično tomu, povezivanje vlastite razbijenosti neće biti brz postupak.

Međutim, kad se smola ipak jednom osuši na komadima zdjele, ona zdjeli ne vraća njezinu prvobitnu snagu, nego ju čini još snažnijom.

I ono, vjerojatno, najvrjednije od svega, kintsugi uključuje dopuštenje da nesavršenosti i oporavak budu vidljivi.

Zapravo, ne samo vidljivi, već istaknuti u zlatu.

Snaga u neuspjehu

Ta zamisao ljudima može pomoći u razumijevanju sljedećega: Kada dopustite svojim nesavršenostima i svom iscjeljenju da budu viđeni – jednako kao zlatna boja u kintsugiju – ne objavljujete slabost, nego ističete snagu.

Svijet može vidjeti da je to osoba dovoljno hrabra da se potpuno upusti u život ne skrivajući pritom ožiljke koji nastaju na putu.

Možda još vrjednije, pokazujete da je to osoba koja je bila slomljena, ali njezina je dragocjenost tolika da će se obnoviti s velikom pažnjom.

■ NAPOMENA ■ piše: Aidan HARVEY-CRAIG, profesor psihologije i učenički savjetnik u međunarodnoj školi u Malawiju ■ VELIKA BRITANIJA: TES je digitalna zajednica s više od 3,6 milijuna registriranih korisnika u 279 zemalja i teritorija te stoga najveća mreža učitelja koja pomaže savjetovati, informirati i inspirirati edukatore širom svijeta ■ izvornik: www.tes.com ■