„Ako kolegica ili kolega pronalaze problem u vašem radu, vjerojatnije je da je pogreška njihova, negoli vaša“, kaže Thomas Blaikie, učitelj i stručnjak za lijepo ophođenje i kvalitetne odnose.

Pročitajte u nastavku članak iz rubrike Životne lekcije pod naslovom Koleg(ic)a kritizira moj stil poučavanja, koji je upravo objavljen na obrazovnome portalu TES.

Dragi Thomas,

nije dobar znak kada kolega s tobom želi „porazgovarati nasamo“ – pa bilo to i e-porukom. Nakana je bila da to bude savjet od pomoći: „Nikad nemoj priznati da nešto ne znaš u području koje predaješ. Tvoji će učenici izgubiti sigurnost u tebe.“

Ne mogu zamisliti kako je ta osoba saznala što se događa u mojoj učionici, ali to što je napisala – istinito je; uvijek otvoreno kažem kada u nešto iz područja koje predajem, nisam potpuno sigurna. Zar je to pogrešno? Kako bih trebala odgovoriti?

Halima Kahn, Nottingham

Je li pogrešno pokazati nesigurnost i nešto ne znati u polju predmeta koji predajete?

Draga Halima,

da se to meni dogodilo, zasigurno bih bio bijesan što se netko usudio upletati i osjećao bih da me uhode. Zar je taj učitelj ili učiteljica razgovarao o tebi s učenicima? Možda je najbolje da razmotrimo taj dio i pokušamo razumjeti što se zapravo događa.

Svi znaju da je obrazovanje ključ napretka. Još uvijek opstoje klišeizirane predodžbe da je poučavanje pričuvno zanimanje za one koji ne mogu smisliti ništa pametnije što bi u životu radili. Jednom sam u restoranu nehotice čuo kako jedan zaposlenik kaže svojem kolegi: „Ona je samo učiteljica!“ Samo!

Bilo je to dosta davno. Danas, konačno, moguće da se naše vještine i stručnost počinju cijeniti. No još mnogo kilometara treba prijeći dok u potpunosti ne dosegnemo to mjesto.

Tako da bih ja bio posljednji koji bi rekao da je poučavanje samo tehnika i da je znanje marginalno. Upravo suprotno – osobito na razini završnih razreda osnovne škole i u srednjoj školi: što je u školstvu više osoba upućenih u svoja područja, to bolje.

Iako, izgovarajući takvo što, to ne bi imalo dobar učinak na vašu kolegicu ili kolegu ako je, kako predmnijevam, nesigurnost njezin (ili njegov) skriveni problem. U svojih 25 učiteljskih godina otkrio sam uznemirenost kada ne poznaješ nešto što je široko zastupljeno. Nekoliko je kolega vrlo nepopustljivo izjavilo da nikad ne bi priznali da nešto ne znaju.

E sad, ne pripremiti lekciju – to je nešto drugo. Postoji anegdota o onoj opakoj učiteljici koju su učenici pitali je li pročitala određenu knjigu. „Pročitala?“ odgovorila je srdito. „Pa do toga još nismo stigli.“

Ne postoji osoba nepogrješiva znanja

No, kada učenici postavljaju pitanja malo iznad središnje teme, kako se i nadamo da hoće kad-tad, a vi niste potpuno sigurni u odgovor ili ga se ne možete u potpunosti sjetiti, pa zašto zaboga to ne biste rekli? Zar morate propustiti da ih na taj način ohrabrite kako bi se i sami upustili u izazove istraživanja?

Ili je možda bolje da im date informacije koje su glavnim dijelom pogrešne pa kada se sutra vrate u školu da vam to i spomenu.

Kao što jako dobro znamo na temelju najnovijih iskustava, stručnjaci se međusobno razilaze ili naprave predviđanja koja se uskoro pokažu potpuno pogrešnima. No to ne znači da su zbog toga potpuno bezvrijedni i da ih treba napustiti. To je jednostavno tako kako jest. Usaditi mladim ljudima ideju da postoji osoba neupitna znanja za koje ne postoji potreba ikakva provjeravanja i propitivanja, ne samo da vodi u pogrešno zaključivanje, nego je i istinski opasno. Ostat će nepripremljeni za ono s čime će se morati suočiti kao odrasle osobe.

Ako si to možete priuštiti, predlažem suosjećajan pristup vašoj kolegici ili kolegi. Kao što sam mnogo puta rekao, nisu samo niski osjećaji vlastite vrijednosti – u kojima nas drži društvo, kao i otežani uvjeti u kojima radimo (osobito sada) – to što u nama može potaknuti osjećaj podcijenjenosti; poučavanje je umjetnost, čin koji se događa odvojeno od svijeta, koji napreduje vrlo malim koracima, i pritom nikad nismo potpuno sigurni radimo li dobro to što upravo radimo…

Stoga možete razumjeti da vaša kolegica ima kompleks spram priznanja i najmanje pukotine na vlastitu znanju. No takvo ponašanje je površinsko uljepšavanje koje je pogubno. Učenici će istoga trenutka nanjušiti slabost.

Po onome što čujem od vas, imate dobar pristup.

Budite otvoreni. Nemojte osjećati sram. Vi ste dobar primjer. Oslobađate učenike. Dajete im primjereno obrazovanje. Kako biste promicali istinsku solidarnost među učiteljima, trebali biste dati potporu kolegici da i ona taj dio učiteljskoga života počne sagledavati na takav način.

Što učiniti s onima koji neprestance kritiziraju druge?

Što učiniti s onima koji kritiziraju druge? Zakulisna udruživanja, tračevi, pa i prave bande – odrasli bi trebali biti odrasli, ali rijetko kada jesu. Pronalaziti krivnju u drugima, postavljati nemoguće zahtjeve – možda je komu zabavno, ali je jednostavno zastrašujuće i samoživo.

Princip je isti – imate nekoga koga nadgledate sa superiorne pozicije. To mjesto je udobno. Za neke, to je temelj postojanja, bez čega bi, zapravo, prestali postojati.

Pristajanje uz postavku da će svijet savršeno funkcionirati samo ako bi se ljudi na prikladan način mogli suočiti sa svojim odgovornostima, ako bi taj i taj napravio ovo ili ono, u sebi sadrži zastrašujuću mogućnost da je mnogo toga u životu slučajno i bez ikakva reda.

Društvene mreže opskrbljene motivacijskim homilijama („Izgladnite svoje ometače, nahranite svoj fokus.“) pozivaju na krjeposno ponašanje te osudu sebičnosti i nezrelosti. „Iz svojega života izbacite otrovne ljude“, rutinski se ponavlja.

Može ondje biti reperski ritam, otkvačeni ritam, ali uistinu bi mogao biti i poveći broj 19-stoljetnih vikara koji moraliziraju. Što sam stariji, manje mogu podnijeti svu tu naporom ispunjenu žudnju za savršenstvom koju prati netrpeljivost. Možda sam postao preblag, ili sam odustao.

A to je, kao što možete i zamisliti, posve čudna pozicija za nekoga tko izvještava o primjerenim ponašanjima. Potreba za osudom drugih zapravo je pasivno agresivna. Kritičari kritiziraju. Oni imaju ogroman interes za stvari koje se ne mijenjaju. Vode jedne te iste razgovore i imaju istovjetne pritužbe uvijek iznova i iznova. Ali po bilo kojem od tih pitanja nad kojima tuguju i mudruju, nisu nikada poduzeli – baš ništa.

Najgori dio je u tome – što kažete na ovo što slijedi? –  da oni koji su neprekidno nezadovoljni drugima u pravilu su nezadovoljni sobom. Bi li bilo bolje kad bismo (evo ga, sad još i to: i sâm upravo upadam u zamku moraliziranja) svi skupa pomislili: Što mogu učiniti kako bismo – ono što možemo – poboljšali?

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarić ■ Thomas Blaikie, profesor engleskoga jezika s 25 godina iskustva u nastavi, autor knjige Blaikiejev vodič do lijepoga ophođenja, dugogodišnji suradnik portala TES; e-adresa za pitanja i kontakt: tes.lifelessons@gmail.com  ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – The Times Educational Supplement – mrežna zajednica međuučiteljske potpore koja dopire do više od 13 milijuna korisnika ■ izvornik: www.tes.com ■