„Moramo nadići uopćavanja i razotkriti mitove i zablude vezane uz autizam“, govori stručnjak za autizam Luke Beardon, a prenosi u svojem najnovijem članku Jon Severs.
Pročitajte u nastavku.
Članak pod naslovom Tri zlatna načina pružanja potpore autističnim učenicima objavljen je na obrazovnome portalu TES.
„Živjeti s autizmom nije nužno nešto što osobu potpuno onemogućuje“, objašnjava dr. Luke Beardon. „Međutim, dovodi ju u nepovoljan položaj. No, je li dovođenju u nepovoljan položaj uzrok autizam, ili je uzrok sredina u kojoj se osoba s autizmom nalazi?“
Dr. Beardon siguran je da je riječ o drugospomenutome.
Luke Beardon viši je predavač (izvanredni profesor) u Centru za autizam Sveučilišta Sheffield Hallam (u South Yorkshireu u Engleskoj) i kao gost ovotjednoga Pedagoškoga podcasta objašnjava zašto smatra da autistična djeca u školama doživljavaju nepotrebne izazove pa i teške trenutke. (Podcast je na engleskome jeziku, nap.)
„Biti učiteljem i ujedno biti izloženim takvu stupnju očekivanja s obzirom na rad s djecom i mladima s autizmom bez imalo utemeljene i realne potpore, duboko je nepošteno kako prema učitelju, tako i prema djetetu i njegovoj obitelji“, kaže. „Nema sumnje da potpuno padamo na ispitu s obzirom na rad s djecom s autizmom.“
Znakovi autizma u djece
Dijelom, razlog je tomu pogrešno uvjerenje da postoji ustaljen popis načina kako se postupa s osobama s autizmom, nastavlja dalje dr. Beardon.
„Primjerice, dođem u školu i ondje mi kažu da su upoznati kako treba postupati s autističnim djetetom jer su prošle godine poučavali Jane, koja je bila dijete s autizmom, po čemu mogu zaključiti da upravo pokazuju da ne znaju o čemu govore s obzirom na to da pretpostavljaju da ono što vrijedi za Jane jednako vrijedi i za Johnnyja.
Nikad nećete naići na jedno jedinstveno postupanje koje odgovara svim osobama s autizmom. Srž je u razumijevanju da je određena osoba autistična, zatim u razumijevanju da to znači da većina ustaljenih oblika poučavanja može biti neprimjerena i neučinkovita s obzirom na tu osobu te da je potrebno pronaći načine koji će odgovarati toj jednoj, jedinstvenoj osobi s autizmom.“
Prepoznavanje djece s autizmom
Druga odrednica po kojoj su djeca s autizmom iznevjerena u školama jest njihovo neuspješno prepoznavanje kao osoba koje se suočavaju s autizmom.
„Ima autistične djece koja se nastoje prilagoditi prikrivajući svoje stanje kako bi prošao još jedan dan u školi, no to ne umanjuje skrivenu anksioznost koja ih pritom prati. Ono što se događa iza kulisamože biti potpuno različitim od onoga što učitelj vidi i dijete može doći kući i napraviti veliki nered jer je njegova anksioznost, pojačana cjelodnevnim prikrivanjem, dosegnula stupanj na kojem se s njom više ne može nositi.“
„Sa školske točke gledanja, razumijem da se stvara pretpostavka da, ako se svi problemi događaju kod kuće, to bi trebalo značiti da ondje i nastaju, no gotovo je redovito slučaj da je riječ o cjelodnevnom nakupljanju anksioznosti te, tek kada dijete stigne kući, osjeti dovoljno sigurnosti da to i izrazi.
Znam mnoge roditelje kojima je teško opisati što se sve događa kod kuće, osobito ako se isto ne događa i u školi. No valjalo bi im vjerovati – roditelji to ne izmišljaju.“
Tri zlatna pravila
Postoje primjenjivi načini koje škole mogu njegovati kako bi osigurale zadovoljavanje potreba osoba s autizmom, a Luke Beardon iznosi ih kao tri zlatna pravila.
1. ] Autizam plus sredina daju određen rezultat. On može biti pozitivan i negativan, no osoba s autizmom ostaje ta koja jest; okolina je jedina koja može dovesti do određenoga ishoda. Stoga, ako želite da taj ishod bude uspješan, i shvaćate da osoba s autizmom nije u mogućnosti promijeniti svoj mozak, jedino na što možete utjecati jest okolina. A to se katkad, ne isključivo, odnosi i na postupanje osoba u toj okolini.
2. ] Ako kanite primijeniti način uključivanja osobe s autizmom jednak načinu na koji uključujete ostale neautistične osobe – s obzirom na to kako razgovarate s njima i poučavate ih – tada: što više uspjeha budete imali s neautističnim osobama, to ćete manje uspjeha imati s osobom s autizmom. Ukratko, tradicionalni načini jednostavno nisu djelotvorni.
3. ] Ono što ulažete trebalo bi biti u ravnoteži s onim što dobivate. Nema razloga utrošiti sate u nešto što dijete s autizmom neće primjenjivati na duge staze. Katkad se velike količine vremena ulažu u to da dijete s autizmom počne pisati, a zašto? Dopustite mu da dodirne tipku. Ako imate dijete kojemu je zbog autizma težak hvat olovke, dajte mu računalo. Svima ćete olakšati. Najkraće rečeno, mudro birajte svoje bitke.
Ključ je u razumijevanju, dobroj volji i spremnosti na prilagodbu
U podcastu dr. Beardon govori i o ponašanju, o kućnom redu škole i razumnim prilagodbama.
„U mnogim školama samo malo razumijevanja i dobre volje može učiniti veliku razliku. Niti mnogo košta, niti je nešto veliko, ali djetetu s autizmom može značiti razliku do neba. Izrazito se zalažem za sve ono što djetetu s autizmom može olakšati boravak u školi. Veliki sam pobornik različitih rasporeda odmora jer gužve po hodnicima znaju biti noćna mora.
Potpuno ukidanje zvonjave školskoga zvona također je od velike pomoći. Ako postoje stvari koje možemo učiniti s pretpostavkom da donose dobrobit djeci s autizmom, a nikom drugom ne nanose ikakvu štetu, tada bismo ih apsolutno trebali prihvatiti.“
To bi primjerice uključivalo mogućnost da dijete smije izuti cipele, olabaviti kravatu i otkopčati gornji gumb na košulji, s obzirom na poteškoće vezane uz osjete, s kojima se suočava. Luke Beardon zaključuje da tvrdnje koje kažu da takve iznimke pridonose potpunom urušavanju kućnoga reda – nemaju osnova.
■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Jon Severs, suradnik portala TES ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■