Čitajući brojne tekstove s različitih strana svijeta i s različitim iskustvima koja donose, a osobito od pojave pandemije u ožujku ove godine pa do danas kada je sve počelo dolaziti i na vidjelo, i na „naplatu“, jasno se mogu uočiti razlike u različitim obrazovnim sustavima, kao i u specifičnim odnosima pojedinih društava prema svojim učiteljima.

Prije negoli izlistamo središnji tekst koji smo ovdje namijenili, nekoliko zapažanja o tome zašto se u nekim društvima o učiteljima piše kao o „mučenicima“, a u drugima su oni ravnopravni, cijenjeni i uglavnom zadovoljni sudionici društva, koji ni u čemu osobito ne oskudijevaju, ni u materijalnoj, ni u moralnoj potpori, koju svojim radom i djelovanjem u društvu zaslužuju. Zašto se u prvima, usprkos dirljivim  ispovijestima ili ogorčenima zahtjevima, ništa ne mijenja, a u drugima nekako „sve teče svojim tijekom“, s pandemijom ili bez nje…

Prema onom što i kako učitelji i drugi suradnici u obrazovanju pišu o svojim iskustvima, Sjedinjene Američke Države, Italija, Španjolska pa i Ujedinjeno Kraljevstvo, mogu se uvrstiti u zemlje u kojima postoji određeno, na trenutke i prilično veliko nezadovoljstvo vezano uz obrazovne vlasti i opći odnos prema školstvu, nelagoda zbog krize i zbog svega što treba činiti, osjećaj zapostavljenosti i prepuštenosti učitelja samima sebi i svojim snagama, koje su nerijetko na izmaku. S druge strane, čitanjem izvještaja i svjedočanstava iz, primjerice, Nizozemske, Danske, Austrije pa i Slovenije, zapaža se da ton tih izvještaja nije tugaljiv, još manje očajan, nikoga se ne optužuje, ne žali se nad teškom sudbinom, niti se prigovara, nema zamjeranja, ni osjećaja ostavljenosti; jednostavno, pisani su potpuno drukčijim tonom.

Ne cvjetaju ruže, ali se istinski ulaže u rješenja

Ne, ni u tim obrazovnim sustavima ne cvjetaju isključivo ruže, tà u kojemu cvjetaju u vremenu pandemije? – No pristup i prema obrazovanju i prema pisanju o njemu u pravilu je lišen patetike, a ciljevi su poboljšanja u organizaciji rada, plaćanje dodatnih usluga i na struci utemeljeno pronalaženje najboljih izlaza iz određene situacije. Stoga ćete u tim izvještajima naići na vrlo jasan i obrazložen opis poteškoća s kojima su se suočili, a zatim redovito slijedi ono kako su na njih odgovorili, koja su rješenja ponudili, a da pritom ne izražavaju ni ljutnju, ni osjećaj zapostavljenosti, a ni neko pretjerano junaštvo ili „neviđenu hrabrost“ koja bi im, objavljena, osigurala nekoliko trenutaka slave na društvenim mrežama. Ukratko, bez drame. Uz svaki dodatni posao koji obavljaju predviđena je i dodatna materijalna povišica, a organizacijski su usklađeni i međusobno povezani tako da ono što se dotiče jednoga dijela sustava, dotiče se i cjeline; i obratno. Ne može se dogoditi da jedni spavaju i povlače se bez ideje i bez posla, a drugi padaju s nogu. Zapravo, moglo bi se zaključiti da se nitko ne povlači, ali također nitko i ne pada s nogu… pazi se da su snage ravnomjerno i na opće zadovoljstvo dobro raspoređene.

Uz to, uočljivo je i to da ti zapisi nikada nisu krikovi upomoć, govore o problemima koji su već riješeni odnosno situacijama na koje je već uslijedio odgovor te obrazlažu je li to što su učinili bilo funkcionalno, je li donijelo rezultate i, ako nije, što su dalje poduzeli. Sve nabrojeno govori u prilog tomu da u tim zemljama postoji organizirana stručna zajednica koja istinski radi na rješenjima i koja u tome ima cjelovitu potporu sustručnjaka, obrazovnih vlasti i šire zajednice.

Osim do sada spomenutih zemalja, skupine – uvjetno rečeno – zapadnoeuropskih/srednjoeuropskih zemalja te skupine južnoeuropskih + SAD-a i njemu po mnogočemu bliskog Ujedinjenoga Kraljevstva, još se dvije skupine tekstova (zemalja) mogu uočiti: Skupina tekstova objavljenih u Rusiji pokazuje da su problemi s kojima se suočavaju u ruskom obrazovanju očigledni, no o njima se piše na prilično nekritičan način, pri čemu je u velikoj mjeri uočljiva zastupljenost zapadnjačkih, zapravo već napuštenih trendova self-helpa. Zadnju skupinu, koja se u tom – za sada ipak nesistematičnom, osobnom  pregledu – može izdvojiti, čine tekstovi koji govore o stanju u skandinavskim zemljama. Vrlo samokritični, ponajviše su se bavili mjerama skandinavskih državnih stožera za javno zdravstvo koje su, barem na početku pandemije, bitno odudarale od mjerâ u većini ostalih europskih zemalja. U njima je također izraženo stanovito nezadovoljstvo i nesigurnost, ali na kritičan i konstruktivan način, bez patetičnosti i žalopojka.

Američko javno školstvo traži izlaze

Za razliku od skupine – da ih, s obzirom na opisano, i tako nazovemo – zadovoljnih i organiziranih zemalja, izvještaji koji dopiru iz SAD-a imaju stalnu potrebu nadugo analizirati stanje u sustavu, pa i hvaliti ili braniti učiteljstvo kao struku, ili i kao poziv, no time se – čini se – ništa ne mijenja – ono ostaje onaj težak, zapušten i ne osobito cijenjen dio društva, koji će djeca možda i voljeti, jer su to njihovi prvi učitelji i učiteljice, najdraže uspomene iz djetinjstva, ali – na tome sve ostaje. Ta djeca uskoro ulaze u svijet odraslih i svijet rada koji ih uvlači i guta a da se pritom s obzirom na javno obrazovanje baš ništa nije promijenilo, niti se oni, odneseni plimom „daljnjega života“, osvrću i trude da bi išta promijenili. Mogu se s nostalgijom prisjetiti svojeg najboljeg učitelja i učiteljice, kao stare slike u albumu, dok sustav i odnosi u njemu ostaju takvi kakvi jesu – nedovoljno cijenjeni, nedovoljno plaćeni, te ono što nužno slijedi – nedovoljno organizirani i kategorizirani, s očitim gubljenjem standarda i kvalitete po svim osnovima, i zato taj sustav u SAD-u mnogi napuštaju i to već u prvih pet godina rada gotovo polovica novih učitelja odluči potražiti neki drugi posao.

Tekst „U obranu naših učitelja“ glazbenika, tekstopisca i redatelja Davea Grohla, s jedne je strane topla pohvala učiteljskom poslu i zalaganju, sjećanje na djetinjstvo i na svu snagu i ljepotu te velike profesije u koju je svojim najvećim dijelom bio utkan i život njegove majke, a posredno i njega i njegove sestre; s druge strane, to je oštra kritika stanja u američkom javnom školstvu, s osobito jakom oštricom usmjerenom prema ponašanju i odlukama američkoga predsjednika i njegove administracije, uključujući i poimence prozvanu aktualnu ministricu obrazovanja. Na kraju je to još jedan konačni poziv čitateljima na suosjećanje te razumijevanje pozicije u kojoj su se našli američki učitelji.

Članak je objavljen 21. srpnja 2020. u časopisu The Atlantic, a Dave Grohl piše:

Strašno mi je što vam to objavljujem, ali bio sam grozan učenik.

Očajnički sam čekao da zazvoni zvono za kraj nastave kako bih – oslobođen granica  prenapučene učionice bez prozora – pojurio kući svojoj gitari. Neka bude jasno, nije to pogreška u sustavu javnih škola okruga Fairfax. Jednostavno sam bio tvrdoglavo neuključen, spriječen snažnim ADD-om i neprolaznom željom da sviram i bavim se glazbom. Daleko od toga da ikad postanem uzornim učenikom, davao sam sve od sebe kako bih ostao usredotočen, no naposljetku sam školovanje napustio na polovici 11. razreda slijedeći svoje snove i želeći postati profesionalni glazbenik na turnejama (nitko mi nije dao takav savjet). Ostavio sam za sobom nebrojene propuštene mogućnosti. Do dana današnjega iznova i iznova progoni me san da sam ponovno u onom napučenom školskom holu, no sada boreći se da maturiram kao 51-godišnjak pri čemu se budim s osjećajem tjeskobe, okupan u vlastitu znoju. Možeš maknuti dječaka iz škole, ali ne možeš maknuti školu iz dječaka!

Škola je ostavila trag na mojem radaru

Dakle, s obzirom na status otpadnika iz srednje škole, mogli biste zamisliti da aktualna rasprava o ponovnom otvaranju škola neće ostaviti traga na mojem rock-and-rollerskom radaru, ispravno? – Pogrešno.

Moja je mama bila učiteljica u javnoj školi.

Kao samohrana majka dvoje djece, neumorno je posvetila svoj život služenju drugima, i kod kuće, i na poslu. Ustajući prije svitanja kako bi sestri i meni osigurala kupanje, odijevanje i doručak na vrijeme da uhvatimo školski autobus, do ispravljanja učeničkih radova dobrano u noć, dugo nakon što se večera već bila ohladila, rijetko je imala trenutak za sebe. I sve to radeći nekoliko poslova istodobno kako bi upotpunila svoju nedostatnu plaću od 35 tisuća dolara godišnje.

Bloomingdale’s, Servpro, SAT prep, GED prep – jednom je čak trenirala nogometnu momčad za naknadu od 400 dolara, plativši tako naš prvi obiteljski izlet u New York, gdje smo odsjeli u Hotelu St. Regis i naručili piće u glasovitom Baru King Cole kako bismo se mogli poslužiti besplatnima hors d’oeuvres koje si inače nismo mogli priuštiti.

Nije iznenađenje, njezino posvećeno roditeljstvo odražavalo je njezine učiteljske pristupe. Nikad ne pripadajući onima koji samo upiru u crnu ploču ili diktiraju lekcije koje djeca moraju zapamtiti bez razumijevanja, ulagala je u dobrobit svakog pojedinog djeteta koje je imalo mjesto u njezinoj učionici. S obzirom na prosjek od trideset i dvoje učenika po razrednom odjelu, to nije bio neznatan napor. Bila je jedna od onih učiteljica koje su mnogima postale mentori, a učenici su je se sjećali dugo po završetku školovanja, s čestim susretima u lokalnim prodavaonicama, pri čemu je dolazilo do erupcija recitiranja  cjelokupnoga Shakespeareova „Julija Cezara“, uz stvaranje atmosfere spontanih javnih nastupa u prolazima između polica s kućnim potrepštinama. Ne mogu vam reći koliko je njezinih bivših učenika, koje sam susreo tijekom godina, pamtilo anegdote iz majčine učionice. Svako bi dijete trebalo biti te sreće da ima svoju omiljenu učiteljicu ili učitelja, one koji će ti život promijeniti nabolje. Pomogla je naraštajima učenika naučiti kako učiti te je, kao i većina drugih učitelja, pokazivala nesebičnu brigu za druge. Iako nisam nikad bio njezin učenik, zauvijek će biti moja omiljena učiteljica.

Učiteljska je profesija od vitalnoga značenja za drušvo

U pitanju je određen tip osobe koji je sposoban posvetiti svoj život tom zahtjevnom i često nezahvalnom poslu. Znam jer sam odgojen u zajednici takvih osoba. Kosio sam njihove travnjake, ličio njihove stanove, pa i čuvao njihovu djecu, i uvjeren sam da su životno neophodni jednako koliko i druga zanimanja bez kojih se društvo ne može održati na životu. Ima ih koji su čak podigli na noge i rock-zvijezde! Tom Morello iz grupe Rage Against the Machine, Adam Levine, Josh Groban i sestre Haim, sve su to djeca obrazovnih radnika (sa, nadajmo se, većim obrazovnim rezultatima od mojih). S godinama sam shvatio da učitelji dijele posebnu povezanost jer nema mnogo ljudi koji istinski mogu razumjeti njihove jedinstvene izazove – izazove koji daleko nadilaze puki papir i olovku. Danas, ti izazovi mogu za nekoga značiti život ili smrt.

Kad smo kod neugodnoga – i kontinuirano ispolitiziranoga – pitanja ponovnoga otvaranja škola uslijed pandemije, skrb za dobrobit djece dolazi iznad svega. A opet, učitelji su suočeni s cijelim nizom nedoumica koje velik dio drugih ljudi ne uzima u obzir. „Toliko je toga s čime se treba nositi, ne znači to samo otvoriti vrata i poslati ih natrag kući“, govori mi majka u telefonskom razgovoru. Sada, s 82 i umirovljena, vodi popis zabrinjavajućih činjenica na temelju svojih 35 godina iskustva u nastavi: „maske i održavanje udaljenosti, provjere tjelesne temperature, pretrpani autobusi, prenapučena školska predvorja, bavljenje sportom, rashladni uređaji, blagovaonice, javni restorani, pomoćno (tehničko) osoblje“. Većina se škola već bori s nedostatkom sredstava; kako uopće mogu osigurati cijeli niz sigurnosnih mjera koje se moraju primijeniti? Pa iako prosječna dob učitelja u Sjedinjenim Američkim Državama pripada ranim 40-ima, što ih čini nižerizičnom skupinom, mnogi učitelji savjetnici, administrativno osoblje, poslužitelji u školskim kafeterijama, njegovateljice i domari starije su dobi i pripadaju skupini višeg rizika. Radni opseg svake škole uključuje znatan postotak stanovništva i trebao bi biti primjereno zaštićen. Mogu samo zamisliti kako bi bilo kad bi moja majka u ovim okolnostima bila prisiljena vratiti se u zagušljivu učionicu bez prozora. Što bismo iz toga naučili? Kad joj postavim pitanje što bi učinila u vezi s aktualnom situacijom, odgovara: „Za sada, nastava na daljinu.“ 

Nije svatko s prijenosnim računalom i pločom koju brišeš pomicanjem miša stvoren za poučavanje

Nastava na daljinu sa sobom nosi popriličan broj specifičnih nedostataka, osobito za zaposlene osobe i samohrane roditelje koji se suočavaju s logističkim poteškoćama pri uspostavljanju ravnoteže između poslovnih obveza i djece koja su kod kuće. Neujednačena dostupnost obrazovnih materijala i pristupa internetu, tehnička zbrka i izostanak socijalizacije, sve to čini takvo iskustvo učenja i poučavanja daleko od idealnoga. No, ključno u svemu tome: organizacija i provedba nastave na daljinu – koju nadgledaju roditelji i skrbnici, dok učitelji s druge strane ekrana daju sve od sebe da održe nastavu neusredotočenoj djeci koja ekrane vole upotrebljavati za igru, ne za matematiku – čini savršeno jasnim da nije svatko s prijenosnim računalom i pločom koju brišeš pomicanjem miša stvoren za poučavanje. Ta osobita vještina je faktor X. Znam to jer i sâm imam troje djece i moja učionica na daljinu više je bila nalik onoj iz serije „Dobro došli natrag, Kottere“ (Welcome back, Kotter), negoli „Društvu mrtvih pjesnika“. Kako sam rekao djeci: „Uistinu ne želite da vam tata pomaže, jedino ako vam je baš jako stalo da dobijete nedovoljan.“ Nastava na daljinu neugodno je i, nadajmo se,  privremeno rješenje. Pa iako bi bezglavi orkestar Donalda Trumpa iznimno volio vidjeti preuranjeno otvaranje škola u skladu sa svojim ružičastim pogledima na stvarnost (upitajte učitelja prirodoznanstvenih predmeta što misli o komentaru tajnice za odnose s javnošću u Bijeloj kući Kayleigh McEnany da „znanost ne bi smjela biti prepreka“), bilo bi ludo to učiniti na račun naše djece, učitelja i škola.

Američki su učitelji uhvaćeni u zamku

Svaki učitelj ima „plan“ za svoje učenike. Ne zaslužuju li i učitelji jedan za sebe? Moja se majka morala pojaviti iz dana u dan s trima međusobno neovisnim izvedbenim planovima nastavnoga sata (za predmete Javno govorenje, Napredni engleski i Engleski 10) jer je to ono što učitelji čine: Oni te opskrbljuju oruđem neophodnim za preživljavanje.

A tko njih opskrbljuje jednim takvim setom? Američki su učitelji uhvaćeni u zamku, koju su postavili neodlučni i sukobljeni izvršitelji neuspjelih vodstava koji nikada nisu bili u položaju učitelja i ni u čemu se ne mogu poistovjetiti s izazovima s kojima se učitelji suočavaju. Ne bih vjerovao američkom ministru udaraljkaških glazbala kada bi mi rekao kako trebam svirati Smells Like Teen Spirit ako nitko iz tog ministarstva nikad nije sjedio za bubnjevima; pa zašto bi ijedan učitelj vjerovao ministrici obrazovanja Betsy DeVos dok  ih upućuje kako poučavati kada nikad nije vodila razred? (Možda bi se mogla prebaciti na bubnjeve.) Dok ne provedete nebrojene dane u učionici posvećujući svoje vrijeme i energiju procesu postajanja doživotnim mentorom naraštajima inače neuključenih učenika, morate slušati one koji jesu (proveli te nebrojene dane). Učitelji žele poučavati, ne umrijeti, i trebali bismo ih poduprijeti i zaštiti kao nacionalno blago, što i jesu. Jer bez njih, gdje bismo bili? Morali bismo tim neumornim altruistima pokazati malo alturističnosti zauzvrat.

Ja bih, svojoj omiljenoj učiteljici. Zar ti ne bi?

■ NAPOMENA ■ pripremila, s uvodnim komentarom: Snježana Mostarkić ■ autor teksta U obranu naših učitelja: Dave Grohl, David Eric Grohl (r. 1969.), američki glazbenik, tekstopisac i redatelj, bubnjar u grupi Nirvana (1990. – 1994.) te osnivač grupe Foo Fighters (1995.), odnedavno autor Daveovih istinitih priča (Dave’s True Stories) koje objavljuje na istoimenom profilu na Instagramu ■ SAD: The Atlantic – časopis koji se bavi kulturnim, političkim i znanstvenim temama, pokrenut u Bostonu 1857. godine; u više od 150 godina izlaženja prati ga ugled istraživačkoga i vjerodostojnoga novinarstva i izvještavanja ■ izvornik: www.theatlantic.com ■

BILJEŠKE

■ Okrug Fairfax – administrativno područje u američkoj državi Virginijii 

■ Bloomingdale’s – trgovački lanac s luksuznim proizvodima osnovan 1861. godine

■ Servpro – tvrtka za upravljanje kriznim situacijama (požarima, poplavama)

■ SAT prep – organizirano pripremanje učenika za standardizirane ispite

■ GED prep – organizirano pripremanje učenika za ispite općeobrazovne skupine predmeta

■ The King Cole Bar – vrhunski koktel-bar u hotelu St. Regis u središtu Manhattana u New Yorku

■ Dobro došli natrag, Kottere (Welcome back, Kotter) – američka serija emitirana u razdoblju 1975. – 1979. o učitelju koji dolazi raditi u školu koju je nekoć i sam pohađao te ondje preuzima odjel s „problematičnim“ učenicima kojih su se svi odrekli i jedino što i od njega očekuju jest da ih „pričuva“ dok prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, ne napuste školovanje; no on uspijeva uspostaviti povezanost s tim mladim ljudima i pokrenuti njihov odnos prema obrazovanju u novom smjeru

■ Engleski 10 – nastava engleskoga jezika u 10. razredu (učenička dob: 15-16 godina)

■ Smells Like Teen Spirit – jedna od najpopularnijih pjesama sastava Nirvana, čiji su autori Kurt Cobain, Krist Novoselic i Dave Grohl, objavljena na drugom studijskom albumu Nevermind; smatra se njihovim prvim i najuspješnijim hitom