Mentalno zdravlje djece i mladih predstavlja ključni temelj njihova cjelovitog razvoja, socijalne prilagodbe i uspješnog sudjelovanja u odgojno-obrazovnom procesu. Suvremeni školski kontekst obilježen je porastom složenih psihosocijalnih izazova što zahtijeva sustavan, multidisciplinaran i koordiniran pristup u kojem učitelji, roditelji, stručni suradnici, ravnatelji i školska liječnica djeluju sinergijski.

♦  DEFINIRANJE I RAZUMIJEVANJE MENTALNOG ZDRAVLJA

Mentalno zdravlje djece i mladih čini temelj njihova razvoja i sposobnosti uspješnog funkcioniranja u školskom i socijalnom kontekstu. Ono ne podrazumijeva samo odsutnost psihičkih poremećaja, već uključuje emocionalnu stabilnost, sposobnost regulacije emocija, uspostavljanja odnosa, izražavanja potreba i prilagodbe svakodnevnim izazovima.

Mentalno zdravlje ne znači samo izostanak teškoća, ono uključuje i sposobnost suočavanja s izazovima, izražavanja svojih osjećaja i potrebu za podrškom te izgradnjom zdravih međuljudskih odnosa.

Konzistentna istraživanja u području razvojne psihologije ukazuju da sposobnost suočavanja s emocionalnim i socijalnim zahtjevima djeteta predstavlja važan element njegova funkcioniranja u školi i širem društvu (Rutter, 1989).

PREMA DEFINICIJI Svjetske zdravstvene organizacije mentalno zdravlje predstavlja stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom, raditi produktivno i pridonositi svojoj zajednici (WHO, 2021).

U školskom kontekstu razvoj mentalnog zdravlja nije spontan proces, već zahtijeva učestalu podršku.

Učitelji i stručni suradnici svakodnevnim interakcijama, strukturiranim aktivnostima i povratnim informacijama pomažu učenicima da prepoznaju vlastite snage i interese.

Djeca često ne mogu odmah verbalizirati svoje unutarnje kapacitete, no iskustvom uspjeha i podrškom postupno razvijaju samopouzdanje i osjećaj kompetentnosti.

♦  GLOBALNI KONTEKST I STATISTIKA

Dostupni podatci ukazuju na zabrinjavajući trend. Procjenjuje se da oko 15 % adolescenata doživljava neki oblik mentalnog poremećaja dok oko 8 % djece i 15 % adolescenata ima teškoće koje značajno utječu na svakodnevno funkcioniranje (UNICEF, 2021).

Unatoč rastućoj svijesti o važnosti mentalnog zdravlja, još se uvijek susrećemo s barijerama koje otežavaju pravovremenu identifikaciju i podršku. Jedna je od njih stigma povezana s mentalnim teškoćama koja može voditi do odgađanja traženja pomoći i otežane razmjene informacija između roditelja i škole. To pokazuje i znanstvena literatura koja opisuje kako stigma i predrasude povezane s emocionalnim problemima utječu na spremnost obitelji da potraži stručnu podršku ili da razmjenjuje relevantne informacije s profesionalcima (Mukolo, Heflinger & Wallston, 2010; Moreno F. Ramiro, González Domínguez & González Sanguino, 2024).

Ovi podatci upućuju na potrebu ranog prepoznavanja i pravovremenog djelovanja, pri čemu škola ima izuzetno važnu ulogu. Sposobnost djeteta da se nosi s emocionalnim zahtjevima i stresom izravno utječe na njegov školski uspjeh, socijalne odnose i opću dobrobit.

♦ MENTALNO ZDRAVLJE U ŠKOLSKOM OKRUŽJU

U školskom se okružju mentalno zdravlje očituje sposobnošću učenika da se prilagodi zahtjevima nastave, razvija odnose s vršnjacima i odraslima te aktivno sudjeluje u učenju.

Učitelji, sveprisutne odrasle osobe u životu učenika, imaju jedinstvenu priliku prepoznati njihove potrebe. Podržavajućom razrednom klimom, strukturiranim aktivnostima i individualiziranim pristupom učenici razvijaju osjećaj sigurnosti i pripadnosti što predstavlja temelj emocionalnog razvoja.

U takvom kontekstu školska zajednica ima zadatak poticati kulturu u kojoj se o mentalnom zdravlju razgovara otvoreno i s povjerenjem, a ne prešutno ili iz straha od moguće osude.

♦  PREPOZNAVANJE POTEŠKOĆA: RAZUMIJEVANJE RAZLIČITIH OBLIKA

U praksi se teškoće mentalnog zdravlja najčešće očituju različitim obrascima ponašanja koje je važno pravilno interpretirati.

Internalizirani problemi poput tjeskobe, povlačenja, tuge ili izražene nesigurnosti često ostaju neprimijećeni jer ne ometaju nastavni proces, ali značajno utječu na emocionalno i akademsko funkcioniranje učenika (Achenbach, 1991; Bouillet, 2014).

S druge strane, eksternalizirani problemi, koji uključuju impulzivnost, agresivnost, prkos i ometanje nastave, vidljiviji su i često izazivaju brzu reakciju. Međutim, važno je razumjeti da takva ponašanja često predstavljaju pokušaj djeteta da se nosi s unutarnjim poteškoćama koje ne zna drukčije izraziti.

POSEBAN OBLIK OČITOVANJA predstavlja somatizacija kada se emocionalne teškoće manifestiraju fizičkim simptomima poput glavobolja, bolova u trbuhu ili mučnine, osobito u situacijama koje dijete doživljava stresnima. U takvim slučajevima tijelo preuzima ulogu komunikacije (Kovacs, 1992).

♦  FUNKCIONALNA ANALIZA PONAŠANJA KAO TEMELJ RAZUMIJEVANJA

Kako bi se izbjeglo površno tumačenje ponašanja, nužno je koristiti se strukturiranim metodama praćenja. Funkcionalna analiza ponašanja (FAP) predstavlja znanstveno utemeljen pristup kojim se nastoji razumjeti svrha ponašanja, odnosno potreba koju dijete pokušava zadovoljiti (Fulgosi-Masnjak, 2011).

U tom kontekstu posebno se ističe ABC model koji omogućuje detaljno praćenje situacija analizom prethodnika, samog ponašanja i posljedica. Takav pristup pomaže učitelju da prijeđe s razine pretpostavki na razinu razumijevanja čime se značajno povećava učinkovitost intervencija.

U svakodnevnom se radu učitelji često nalaze u situacijama koje zahtijevaju brzo donošenje odluka. Upravo zato check-liste predstavljaju važan alat koji omogućuje objektivnost i sustavnost.

Njihova vrijednost nije samo u organizaciji podataka već i u smanjenju subjektivnosti, standardizaciji opažanja i osiguravanju kontinuiteta praćenja. Ujedno, one predstavljaju i važan oblik dokumentacije koji može imati značajnu ulogu u dokazivanju stručnog i pravovremenog postupanja škole. Preporučuje se njihova primjena kada se određena ponašanja pojavljuju uzastopno.

♦  ULOGA UČITELJA: IZMEĐU STRUČNE I ZAKONSKE ODGOVORNOSTI

Učiteljska profesija danas obuhvaća više od didaktičkog i pedagoškog zadatka. Učitelji prate emocionalnu i socijalnu dinamiku svojih učenika te često prvi uočavaju promjene u ponašanju, motivaciji ili socijalnoj uključenosti.

To ne znači da učitelji trebaju sami biti stručnjaci za mentalno zdravlje –  naprotiv, njihova je uloga prepoznati znakove koji ukazuju na potrebu za dodatnom podrškom i pravovremeno uključiti stručni tim.

Kada učitelj uoči promjene u ponašanju ili emocionalnom funkcioniranju učenika, koje se ponavljaju ili imaju negativan utjecaj na sudjelovanje u nastavi, preporučuje se započeti s pažljivim promatranjem i dokumentiranjem specifičnih situacija. U određenim se okolnostima može provesti kratak podržavajući razgovor s učenikom o njegovim osjećajima. Takav razgovor nije dijagnostički čin, već način da se učenik osjeća viđenim i da se otvori prostor za daljnju suradnju.

Nakon toga slijedi razgovor s roditeljima koji treba biti vođen empatično i temeljiti se na konkretnim opažanjima, s ciljem poticanja suradnje u najboljem interesu djeteta.

♦  RAZREDNO VIJEĆE KAO KLJUČNI INSTITUCIONALNI MEHANIZAM

Kada individualna opažanja ukažu na potrebu za dodatnom analizom, sazivanje razrednog vijeća postaje nužan korak. Ono omogućuje sagledavanje učenika iz različitih perspektiva i donošenje zajedničkih zaključaka.

Razredno vijeće predstavlja stručno planiran sastanak svih učitelja koji rade s djetetom, uz prisustvo stručnih suradnika i, prema potrebi, ravnatelja.

Vođenje zapisnika s takvih sastanaka omogućuje trajno evidentiranje opažanja i dogovorenih mjera te predstavlja važan oblik profesionalne i pravne zaštite.

♦  TIMSKA SURADNJA KAO NUŽNOST

Učitelji ne mogu i ne smiju sami nositi odgovornost za procjenu mentalnog zdravlja učenika. U proces se nužno uključuju stručni suradnici (psiholog, pedagog i edukacijski rehabilitator) koji svojim kompetencijama doprinose razumijevanju i planiranju intervencija.

Ravnatelj osigurava organizacijske uvjete dok školska liječnica ima važnu ulogu u povezivanju sa zdravstvenim sustavom i pružanju medicinski utemeljene procjene kada je to potrebno.

Razmjena informacija treba biti strukturirana, pravovremena i dokumentirana kako bi se osigurala kvaliteta i kontinuitet podrške.

♦  RODITELJI, STIGMA I IZAZOVI SURADNJE

Suradnja s roditeljima predstavlja temelj uspješnog djelovanja, no u praksi često nailazi na prepreke.

Stigma povezana s mentalnim teškoćama najčešće se očituje kao strah od etiketiranja djeteta, osjećaj krivnje ili nepovjerenje prema sustavu. Roditelji se mogu bojati da će traženje pomoći negativno utjecati na percepciju njihova djeteta u školi ili zajednici.

Takvi strahovi mogu dovesti do odgađanja traženja pomoći i otežane suradnje. Istraživanja potvrđuju da stigma značajno utječe na spremnost obitelji da potraže stručnu podršku (Mukolo i sur., 2010; Moreno F. Ramiro i sur., 2024).

Uloga škole je stvaranje sigurnog okružja u kojem je traženje pomoći normalizirano i prihvaćeno. Otvoreni dijalog, edukacija i jasno komuniciranje postupaka doprinose izgradnji povjerenja između škole i roditelja.

♦  ZAKONSKI OKVIR I OBVEZE ŠKOLE I UČITELJA

Postupanje škole nije stvar izbora, već jasno definirana zakonska obveza.

Škola je dužna pratiti razvoj učenika, uočavati teškoće i poduzimati mjere za njihovo otklanjanje, kao i osigurati zaštitu prava i dobrobiti učenika.

Posebno je važno naglasiti obvezu suradnje sa školskom liječnicom, specijalistom školske medicine, u situacijama kada postoji potreba za dodatnom zdravstvenom procjenom.

Obiteljski zakon propisuje dužnost roditelja da osiguraju zdravstvenu i psihološku skrb te surađuju sa školom. U slučaju izostanka suradnje, škola je dužna uključiti nadležne institucije poput Hrvatskog zavoda za socijalni rad.

Takvo postupanje predstavlja zaštitu djeteta, ali i profesionalnu sigurnost učitelja i škole.

♦  POSTUPANJE U SLUČAJU NESURADNJE RODITELJA

U situacijama kada roditelji odbijaju suradnju ili ne osiguravaju potrebne procjene, škola je dužna djelovati sustavno i dokumentirano.

To uključuje vođenje bilješki, sazivanje razrednog vijeća, uključivanje stručnog tima te, prema potrebi, obavještavanje nadležnih institucija.

Sustavno vođena dokumentacija (ABC analize, check-liste i zapisnici) ima ključnu ulogu u zaštiti djeteta i profesionalnog integriteta škole.

♦  PRIHVAĆANJE I SMANJENJE STIGME U RAZREDU

Smanjenje stigme započinje svakodnevnom komunikacijom u razredu. Kada učitelji jasno komuniciraju da su emocije normalne i da traženje pomoći nije znak slabosti, razvija se kultura povjerenja i prihvaćanja.

Takvo okružje potiče razvoj emocionalne otpornosti, empatije i socijalne povezanosti među učenicima.

Mentalno zdravlje djece i mladih nije dodatna tema, ono je temelj njihova razvoja i školskog uspjeha.

Pravovremenim prepoznavanjem teškoća, timskom suradnjom, uključivanjem stručnih službi i jasnim dokumentiranjem postupanja, škola može osigurati kvalitetnu i pravovremenu podršku svakom učeniku.

Zakonske obveze i profesionalna praksa štite dijete, ali i učitelje, i instituciju.

Samo koordiniranim djelovanjem škole, obitelji i sustava moguće je stvoriti okružje u kojem se svako dijete osjeća sigurno, prihvaćeno i podržano.

■ NAPISALE:  Aleksandra KRAMPAČ-GRLJUŠIĆ, edukacijski rehabilitator | Dijana SKORUP, prof. pedagogije | Roberta JELIĆ, prof. psihologije | OŠ Ljudevita Gaja, Osijek ■

LITERATURA ■ KNJIGE I PRIRUČNICI ■ Achenbach, T. M. (1991). Manual for the Child Behavior Checklist/4–18 and 1991 profile. University of Vermont. https://archive.org/details/manualforchildbe0000ache_g2r5   ■ Agencija za odgoj i obrazovanje. (2022). Priručnik za stručne suradnike: Podrška učenicima s teškoćama u ponašanju. AZOO. https://www.azoo.hr/   ■ Bašić, I. (2021). Mentalno zdravlje djece i mladih u školskom okruženju. Revija za odgoj i obrazovanje. ■ Bouillet, D. (2014). Nevidljiva djeca: Od prepoznavanja do inkluzije. UNICEF. ■ Fulgosi Masnjak, R. (2011). Funkcionalna procjena i podrška u zajednici. ERF. ■ Kovacs, M. (1992). The Children’s Depression Inventory (CDI). Multi Health Systems.

■  ČLANCI U ZNANSTVENIM ČASOPISIMA ■ Horner, R. H. (1994). Functional assessment. Journal of Applied Behavior Analysis, 27(2), 401–404. https://doi.org/10.1901/jaba.1994.27-401  ■ Mukolo, A., Heflinger, C. A., & Wallston, K. A. (2010). The stigma of childhood mental disorders: A conceptual review. Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry, 49(2), 92–103. https://doi.org/10.1016/j.jaac.2009.10.009  ■ Rutter, M. (1989). Pathways from childhood to adult life. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 30(1), 23–51. https://doi.org/10.1111/j.1469-7610.1989.tb00279.x  ■ Moreno F. Ramiro, B., González Domínguez, S., & González Sanguino, C. (2024). Stigma towards child and adolescent mental health problems among parents: A cross-sectional study. Clínica y Salud, 35(1), 15–25. https://doi.org/10.5093/clysa2024a2

■ IZVJEŠTAJI I ONLINE IZVORI ■ Hrvatski zavod za javno zdravstvo. (2020). Kako govorite kada govorite o mentalnome zdravlju? HZJZ. https://www.hzjz.hr/  ■ UNICEF. (2021). State of the World’s Children Report 2021: On My Mind – mental health of children and young people. https://www.unicef.org/  ■ World Health Organization. (2021). Mental health of children and adolescents. https://www.who.int/

■  ZAKONSKI PROPISI ■ Obiteljski zakon Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 156/2023. https://narodne-novine.nn.hr/eli/nn/2023/156  ■  Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Narodne novine, br. 87/2023. https://narodne-novine.nn.hr/eli/nn/2023/87