
Učenici drugih razreda, koji imaju otprilike 8 godina, teško iznose svoje misli, osjećaje, shvaćanja. Katkad je vrlo vrlo teško iz njih izvući, dobiti ono što ih zaista muči, ali i što ih čini sretnima.
Odlučila sam provesti radionicu i pričati s učenicima o tome što ih čini sretnima i kako se zapravo osjećaju u tom trenutku sreće. Povratna me informacija zaista iznenadila. Na moje pitanje: „Što te čini sretnim?” odgovori su bili:
♦ „Kada mi netko ponudi pomoć.”
♦ „Kada vidim svoju učiteljicu.”
♦ „Zadatci iz matematike.”
♦ „Druženje i igra.”
♦ „Kada me netko zagrli.”

Ali odgovor: „Kada me nitko ne dira, sama sam najsretnija.” – malo me iznenadio i rastužio.
Odlučila sam se pozabaviti tom rečenicom i ući malo dublje u njezino značenje.
Mi smo društvena bića i potrebni su nam drugi ljudi za razgovor, zagrljaj, ali u redu je katkad i biti sam sa sobom. Ali ne bismo smjeli dopustiti da nam je samoća razlog zadovoljstva. Obratila sam se zatim djetetu koje je to napisalo i postavila pitanje ako želi pojasniti svoj odgovor.
Dijete je reklo da kad je samo, misli što hoće, radi što hoće, ne mora nikoga gledati, ne mora nikoga slušati, nitko ga ne može rastužiti ni povrijediti. Rekla sam mu da je u pravu, ali i da sigurno nekad poželi družiti se s drugom djecom, razgovarati s njima. Zabrinula sam se kad mi je dijete reklo da se često želi družiti s drugima, no nitko ne želi biti s njim.
Ovaj je odgovor otvorio jedan sasvim novi smjer u razgovoru. Pitala sam to dijete može li mi reći nešto malo više o tome. Nije htjelo više govoriti o toj temi, pa sam se obratila ostatku razreda: „Djeco, tko će biti vaš najbolji prijatelj, tko će biti ta osoba s kojom ćete dijeliti tajne, to ovisi o vama, ali da si morate međusobno pomagati, prihvaćati se, to morate. Zamislite da ste vi ti koji su odbačeni, kako biste se tada osjećali. ”
Gledali su jedni druge, pa mene. Neko je vrijeme razredom vladala tišina. I onda je odjednom krenulo: „ Oprosti, nisam htio, nisam znala da to ne voliš, mislili smo da ne želiš… ”
Rekla sam da svatko za nekoga u razredu napiše neku lijepu misao i preda osobi kojoj je to namijenio. Poruke su bile predivne, pune razumijevanja i osjećaja. Očito je nekad potrebno da se problem izgovori naglas kako bismo svi znali kako ga riješiti. Učenici drugih razreda možda jesu još maleni ali itekako, očito, svjesni svoje okoline i kako se osjećaju te kako izraziti te osjećaje. Možda ih želimo zaštititi od loših osjećaja, ali ne bismo trebali. Trebaju znati da ih u životu čekaju i trenutci kada se neće osjećati dobro i trebaju znati kako govoriti o tome.
■ Napisala: Marija MIŠURAC, učiteljica razredne nastave | OŠ Luka ■