To je bio maćehinski zadatak: bezvezni posao, nekoristan, zadan samo da čovjeku ubije vrijeme, ponizi ga, povrijedi, da dokaže svoju nadmoć… Zamislite kako se učenici osjećaju kad za domaću zadaću dobiju zadatke koji im se čine maćehinskima! A maćehinskim će im se učiniti svaki zadatak kojemu ne vide smisla. Tko, uostalom, dobrovoljno radi nešto što smatra besmislenim?

Problem maćehinskih zadaća vrlo često nastaje kad frontalno zadajemo domaću zadaću: svim učenicima isto. Nekima će ta zadaća biti dragocjena, jer će ih natjerati da vježbaju ono u čemu su tanki. Ali jednom dijelu učenika će biti maćehinska jer njome ništa novo neće naučiti, samo će gubiti vrijeme i dosađivati se pišući je. Katkad će ih čak i uvrijediti to što se od njih traži pa će reagirati nemotiviranošću ili nedisciplinom na satu. Zašto bismo morali domaću zadaću zadati cijelom razredu? Nije li logičnije diferencirati domaću zadaću, zadati je samo određenoj skupini učenika?

Kad učenicima vratite ispravljene ispite, tražite od njih da pregledaju pogreške koje ste označili i da odaberu jedan od ponuđenih odgovora o razlozima zbog kojih je pojedina pogreška nastala. 

To je sjajno polazište za diferencirane domaće zadaće. Na primjer:

• Domaću zadaću ne zadajemo svima, nego samo onim učenicima koji na ispitu NISU imali netočnih odgovora. Njima, dakako, zadajemo drukčiju vrstu zadataka: izazovnijih, takvih da im pomognu otkriti ili razviti darovitost. Vrlo je važno da cijeli razred čuje kako su samo najbolji među njima dobili domaću zadaću. To stvara osjećaj da je domaća zadaća nešto posebno, nagrada ili pomoć dobrima da budu još bolji.
• Skupini učenika koja je netočno odgovorila na neko pitanje zadajte zadatke koji će im ciljano pomoći u brušenju upravo onih znanja i vještina koje im nedostaju. Bitno je da oni tu zadaću ne dožive kao kaznu, nego kao instrukciju, dobronamjernu pomoć da svladaju baš taj određeni dio gradiva s kojim imaju problem.
• Brzopletima ćete, na primjer, ponuditi zabavne zadatke kojima je cilj prisiliti ih da koncentrirano čitaju pitanje ili dobro razmisle prije nego što odgovore.

 Treba, dakako, paziti da domaće zadaće ne zadajemo uvijek samo jednim te istim učenicima. Za sve učenike u razredu dobre su domaće zadaće koje ih navikavaju na samostalno učenje. Svaki dan možemo odabrati 3-4 učenika koji će dobiti takvu zadaću za sljedeći sat. O čemu je riječ? Zadajemo im da za domaću zadaću riješe zadatke iz lekcije koju još NISMO UČILI. Ono što ne znaju riješiti neka pokušaju saznati čitanjem lekcije. Ako i dalje ne znaju riješiti, neka ono što ne znaju pokušaju saznati tako da pitaju onoga tko zna, progooglaju, saznaju na neki treći način. Tako ih (modelom okrenute učionice, suradničkog i neformalnog učenja) navikavamo na osobnu proaktivnost u učenju: uočavanje problema, traženje i nalaženje baš onih podataka koji su im potrebni da bi riješili određeni zadatak. Time im razvijamo najvažniju kurikulumsku kompetenciju: učimo ih samostalno učiti.  

Kad diferencirate domaću zadaću, štedite vrijeme za pregledavanje jer nemate više pred sobom brdo bilježnica svih učenika u razredu, nego samo male skupine učenika koji su je za taj dan trebali napraviti. Imate vremena pažljivije pogledati te zadaće i odmah reagirati povratnom informacijom. Učenici to vole, to ih motivira. Ne osjećaju se kao Pepeljuge iz sredine bajke.

Piše: Dinka JURIČIĆ