Iznimno je teško biti učenik na području pogođenom strašnim potresom, i to još u doba pandemije. No, u takvim je uvjetima još teže biti maturant. U to sam se neposredno uvjerila 1. veljače 2021. posjetom glinskim maturantima koji nastavu privremeno pohađaju u Srednjoj školi Topusko.

Snježno zimsko jutro, prvo u veljači, zateklo je 55 maturanata glinske srednje škole u klupama susjedne im škole u Topuskom. Svi djelatnici Srednje škole Topusko s ravnateljicom na čelu, kao što su to u proteklih mjesec dana činili i djelatnici Srednje škole Glina i njihova neumorna ravnateljica, osigurali su glinskim maturantima krov nad glavom i priredili im toplu, domaćinsku dobrodošlicu.

Svemu se pridružila i Sisačko-moslavačka županija koja je za sve glinske maturante osigurala prijevoz i potrebne udžbenike. Njihova im je ravnateljica nesebičnim i predanim zalaganjem osigurala računala s pomoću kojih su dotad pratili nastavu na daljinu. Činili su to s različitih mjesta diljem domovine, a poneki i iz inozemstva. Samo su rijetki mogli pratiti nastavu iz svojih sigurnih domova. Jer za njih, kao i za većinu stanovnika Banovine, nama tako uobičajene riječi kao što su sigurnost, mir, stabilnost, dom, druženje ili učenje izgubile su prvobitno značenje.

U njihove živote potres je unio kaos, nesigurnost, tugu, strah, neizvjesnost, gubitak i niz drugih negativnih doživljaja, misli i osjećaja. Stoga ih je taj prvi nastavni dan nakon višemjesečnog izbivanja nanovo sve okupio u istoj učionici, doduše ne njihovoj, ali u blizini njihovih prijatelja i nastavnika, pa je to, usprkos svemu, bio dan za pamćenje.

Meni, koja sam se toga jutra zaputila na posao pomiješanih osjećaja i s mislima punih pitanja, vožnja kroz mjesta koja su pretrpjela veliku, a neka i nepopravljivu štetu, nije pridonosila pozitivnim očekivanjima. Posebno teško bilo je proći kroz gradove Petrinju i Glinu, no ulazak u Topusko, mjesto udaljeno od Gline 15-ak kilometara, te dolazak pred tamošnju školsku zgradu, koju je već obasjavalo sunce, vratio mi je nadu da će sve biti u redu. I bilo je!

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Pred školom me dočekala ravnateljica glinske srednje škole, vedra kao i sunčan dan, a na samom ulazu u školu stajao je pano s porukom dobrodošlice i podrške. Bilo je vrijeme velikog odmora, pa su nas u predvorju škole ubrzo okružili glinski maturanti. Iskreni izrazi podrške i pomoći pristigli iz Školske knjige izazvali su među njima reakciju kakva se nekada davno mogla iščitati na licima djece koja su otvarala (skromne) božićne darove.

Sitnice koje bi u nekim drugim, manje teškim okolnostima ostale samo sitnice ovaj su put izazvale istinsku radost i zahvalnost i taj je neopisiv ushit preplavio školu. Tako se, makar i nakratko, stvarnost glinskih maturanata, bitno drukčija od one koju žive njihovi vršnjaci udaljeni samo nekoliko kilometara od njihova grada, prometnula u razdraganost i neopterećenost, radost življenja u kakvoj bi i trebali uživati ti mladi ljudi.  

Prvi put u posljednjih mjesec dana vratila mi se vjera u budućnost te djece koju je nesreća prognala iz vlastitih domova i škole. Stvarnost je, barem na tren, pokazala i onu drugu, toplu, ljudsku i osjećajnu stranu dokazujući da i sasvim male stvari, ako se čine od srca, s ljubavlju, mogu proizvesti prava čuda. A ona nam svima trebaju kako bismo mogli nastaviti i onda kada se to čini nemogućim! [ Piše: Sonja Pribolšan-Pongračić, voditeljica edukacija Školske knjige ]