Tužna je istina da ima učitelja koji govore baš tako, a učenici ih svejedno ne slušaju. Kako god zanimljivo i pametno govorili, ništa od svega toga ne dopire do osobe koja ne želi slušati. Neopisivo frustrira i stresna je ta situacija stalnih pokušaja da uđeš kroz zatvorena vrata i mnogo se učitelja strahovito troši i iscrpljuje u tom sudaranju.

Rješenje je, međutim, relativno jednostavno: valja se samo podsjetiti da ne govorimo čovjekovu uhu, nego njegovim emocijama, iskustvima i uvjerenjima. Uho jest alat koji prima naše riječi, ali o slušateljevim osobnim filtrima ovisi hoće li naša poruka biti uredno proslijeđena, deformirana ili zastavljena u sugovorniku.

Aristotel je govorio o logosu, etosu i patosu, trima različitim načinima uvjeravanja. To su ujedno i tri prva filtra između onoga tko govori i onoga tko sluša.

■ LOGOS je usmjeren slušateljevu umu: činjenice, argumenti, logičnost, gradivo koje tumačimo, važni podatci… Aristotel je smatrao da onaj koji kreće s logosom može svakog uvjeriti u što god poželi. Današnjoj je digitalnoj generaciji učenika takav početak najvjerojatniji put u neslušanje. Današnji učitelj koji, u najboljoj namjeri, započne sat najvažnijim, najpametnijim, najlogičnijim dijelom gradiva, često tresne u zatvorena vrata slušanja velikoga broja nezainteresiranih učenika. Nisu tu. U nekom su drugom filmu i ne žele slušati.

■ ETOS se odnosi učeničku percepciju učitelja. Bez obzira na to kakve smo inače osobe, ako nas učenik doživljava lovcem na ono što ne zna, osobu čiji kriteriji ocjenjivanja plešu ovisno o trenutačnom raspoloženju, osobu koja samo otaljava posao jer mora, neautentičnu osobu koja govori nešto o čemu ne sanja i što ne živi, osobu kojoj nije stalo do njih – neće slušati. Isključi se. Ključeva za rješenje toga problema je mnogo, ali najjednostavniji je: nasmiješiti im se. Slušati ih, stvarno slušati njihove verbalne i neverbalne poruke, pokazati im da nam je stalo.

■ PATOS se odnosi na subjektivni osjećaj učenika da to što ih poučavamo ima izravne veze s njima i njihovim životom, dotiče njihove emocije i iskustva. To je ključ koji otključava vrata učenika digitalnoga doba, a etos je ruka koja ih otvara da bi logos mogao ući.

Milijun je načina na dotaknemo učeničke emocije, ali nikad nećemo pogriješiti krenemo li s iskrenim osmijehom i prijateljskim stavom.

Kad je riječ o doticanju učeničkih iskustava, prvi preduvjet za to je da ih – poznajemo. Znajući koju glazbu slušaju, koje filmove gledaju, tko su im uzori, što žele od života, čega se boje…, konstruiramo PRIČE kojima ćemo ih namamiti da slušaju ono što ih taj dan namjeravamo naučiti.

Primjer? Matematika. Postotci, kamatni račun. Korelacija s gospodarskom dimenzijom građanskoga odgoja:

Zamislite da vam neki daleki rođak koji nema djece oporučno ostavi pola milijuna eura. U oporuci je uvjetovano da prije 30. rođendana ne smijete dirati glavnicu, nego živjeti samo od kamata koje su četiri posto godišnje. Što to znači? Na koliko eura mjesečno možete računati? Možete li od toga živjeti ili ćete se ipak morati zaposliti?

Ljubav prema pričama upisana je u naš DNK već 25 tisuća godina, još od plemenskih okupljanja oko vatre.

Tu ljubav prema pričama mudri učitelji iskorištavaju besramno korelirajući svoj predmet s drugim predmetima, novinskim vijestima, zanimljivostima…

Najvažniji dio planiranja je pronalaženje priča koje povezuju ono što namjeravamo poučavati s emocijama i iskustvima učenika koje treba dotaknuti.

Ispada nekako da je u ovo digitalno doba najvažniji učiteljski posao postao odabir pravih priča, onih zbog kojih njegovi učenici dobrovoljno odčepljuju začepljene uši. Tada, dotaknuti pričom, počinju slušati. Kad počnu slušati – počinju učiti. Otvore se vrata. Nestane gluhoće.

Piše: Dinka JURIČIĆ