Knjiga Škola u infarktnom stanju Jespera Juula svojevrstan je doprinos demokratskoj školi za učenika. Knjiga je nadahnuće za izgradnju samosvijesti i samopouzdanja u mladih.

Autor u knjizi naglašava važnost razvijanja osobnog autoriteta nastavnika, potiče na izgradnju kompetencije u odnosima između učenika, nastavnika i roditelja te produbljivanje integriteta i osjećaja odgovornosti kako bi škola postala institucija koja u djece njeguje urođenu radost zbog učenja.

Jesper Juul ugledan je svjetski obiteljski terapeut, savjetnik za rješavanje sukoba i jedan od najvećih zagovornika pedagogije budućnosti. Osnivač je organizacije Familylab s pomoću koje motivira roditelje neka preuzmu vodeću ulogu u svojoj obitelji te im pruža podršku kad se susreću s dvojbama i izazovima vezanim za odgoj djece.

Knjiga je napisana u suradnji s Knutom Krugerom, a predgovor za hrvatsko izdanje napisala je psihologinja i voditeljica Familylaba u Hrvatskoj Dušanka Kosanović.

U predgovoru se navodi da je knjiga namijenjena svima koji žele promjene u školama i služi kao izvrsna osnova za učenje i inspiracija za daljnji rad.

U knjizi se Juul zalaže za učenike, ali ne i protiv nastavnika. Iskreno i britko analizira aktualno stanje u školstvu i nudi niz konkretnih prijedloga za drukčiju i bolju školu. Može li škola biti institucija koja u djece ne ubija, nego razvija urođenu radost zbog učenja, pita se u knjizi. Glavna pretpostavka za novu školu jest partnerstvo učenika, roditelja i nastavnika koji odbijaju biti žrtve naslijeđenog školskog sustava. Prvi je korak na tom putu promjena kvalitete odnosa između nastavnika i učenika, odnosno učenika koji postaje ravnopravan sugovornik u obrazovnom sustavu. Na taj način škola postaje mjesto na kojem djeca izrastaju u društveno kompetentne i zdrave pojedince.

U uvodnoj rečenici „Nastavnici, učenici i roditelji trebali bi zajedno izići na ulice i demonstrirati protiv školskog sustava. Kad se to dogodi, ja ću im se pridružiti” pisac jasno ocjenjuje današnju školu kao instituciju koja u djece izaziva negativne emocije, a one sve češće ubijaju veselje i volju za učenjem i istraživanjem. Školski sustav današnjice prožet je sve većim usmjeravanjem na uspjeh, a manjka mu istinskog razumijevanja nastavne građe, prijenosa kompetencija i izgradnje ljudskih odnosa. U tom procesu stvaraju se frustrirani nastavnici, očajni roditelji i djeca kojima je škola izvor stresa i omražena ustanova.

Jesper nudi savjete i konkretne primjere, a posebnu pozornost posvećuje trima manjim poglavljima koja se odnose na razgovore sa psiholozima i roditeljima u kojima oni iznosi svoje mišljenje o rješavanju aktualnih problema.

U prvom poglavlju razgovara sa švicarskim školskim psihologom Paulom Kimom i ističe da se treba pobrinuti za nastavnike i motivirati ih, a obvezno školovanje pretvoriti u pravo na obrazovanje i stvoriti odgovorne i kreativne suradnike umjesto poslušnih primatelja zapovijedi. Nastavnicima treba omogućiti daljnje obrazovanje, superviziju i inspiraciju, a tek nakon toga očekivati podizanje kvalitete u školi.

U drugom poglavlju komunicira s roditeljima i savjetuje ih kako će riješiti probleme vezane za djecu predškolske i školske dobi. I procjenjuje: „Naša djeca nisu tu kako bi nas poštedjela ili pustila na miru. Svi imamo mogućnost razvijati se i rasti uz djecu.”

U trećem poglavlju susreće se s osnivačem demokratske škole Christophom Schumannom i govori kako roditelji i nastavnici mogu pomoći djeci da se razvijaju duhovno i tjelesno. Ključ je za sve kompetencija u odnosima koja počiva na četiri stupa:

• Kako se oblikuje dobar dijalog s pojedinačnim djetetom?
• Kako se vode smisleni dijalozi sa skupinama, dakle razredima?
• Kako se razgovara s roditeljima kojih se većina učitelja toliko boji?
• Što zapravo podrazumijeva vodstvo?

Zaključuje da u izobrazbi učitelja nedostaju ta četiri stupa naglašavajući kako promjene u školi neće doći odozgo, nego moraju doći odozdo te upozorava da djeca u okolini punoj dosade i kritike ne mogu učiti.

Knjiga je pisana razumljivim stilom i podijeljena u četiri veće cjeline koje su vrlo jasno i sustavno razrađene.

ŠKOLE POD PRITISKOM

U cjelini Škole pod pritiskom pisac iznosi stajalište da su današnje škole njemačkog govornog područja zahvaćene krizom i prožete pritiskom koji ciljano izaziva otpor. Ističe da se u Danskoj i drugim skandinavskim zemljama nikad prije nije susreo s toliko sličnim fenomenom pritiska. Nadalje objašnjava da je ugrožen osjećaj samosvijesti i povjerenja te predlaže organiziranje školskih zabava 1 – 2 puta na godinu. Njegovo je mišljenje da ne postoji dijete koje ne želi usrećiti svoje roditelje prvih nekoliko školskih godina. Djeca nisu problem jer ona žele učiti, već je problem u općem raspoloženju i atmosferi u kojoj se uči.

ŠKOLSKI TROKUT

Cjelina Školski trokut govori o tome da školovanje može biti kvalitetno samo ako postoji stalna i efikasna komunikacija između roditelja, djeteta i škole te da se u Norveškoj razmišlja o razvoju nove forme nastavničke izobrazbe koja ističe četiri glavne kompetencije:

• akademsku
• didaktičku
• kompetenciju u vođenju
• kompetenciju u odnosu.

Juul smatra da su škole oduvijek bile tu za društvo, a ne za učenike i da je hitno potrebna promjena. Naglašava da škole još nisu naučile snositi svoj dio odgovornosti i roditeljima nuditi pedagošku pomoć i podršku.

KAKO SMO TRAGIČNO ZATAJILI

U cjelini Kako smo tragično zatajili u ophođenju s „teškim” tinejdžerom donosi razmišljanja o situacijama u kojima su djeca prisiljena preuzeti odgovornost za svoje roditelje, braću i sestre. Za autora je poražavajuća činjenica da se poslušnost još uvijek smatra kriterijem uspješnosti u ophođenju s djecom i mladima s poremećajem ponašanja, a u stvarnosti je nalik na objavu bankrota. U tom poglavlju ističu se dva ključna pojma, a to su samosvijest i samopouzdanje. Ta se dva pojma često miješaju, navodi Juul i piše da zdrava samosvijest znači biti u stanju promotriti sebe trezveno.

Samosvijest definira kao pitanja koja trebamo postavljati sebi: tko sam ja, što je moje biće, koliko se dobro poznajem, kako se osjećam, kako se ponašam prema samom sebi. Samopouzdanje znači: što ostvarujem, što mogu, koliko dobro to mogu. Integritet i osobnu odgovornost prikazuje kao dva ključna pojma pri izgradnji ravnopravnih odnosa.

ŠTO ČINI DOBROG PEDAGOGA

U cjelini Što čini dobrog pedagoga naglašava važnost kompetencije u odnosima i drži da većina nastavnika može naučiti kako biti dobar nastavnik, a učenici mogu preuzeti odgovornost samo ako rado dolaze u školu i shvate smisao učenja. Jesper savjetuje učitelje neka svoj stari, ulogom utjelovljen autoritet zamijene osobnim autoritetom. Definirajući kompetenciju u odnosima kao sposobnost prihvaćanja djeteta kao individue, onakvoga kakvo jest, procjenjuje da vlastito ponašanje treba prilagoditi tome, no pritom ne treba odustajati od vođenja i sposobnosti uspostavljanja kontakta.

Završava kratkim poglavljem Inteligencija srca kojim se definira deveta inteligencija profesora Howarda Gardnera i ističe važnost vježbi opuštanja te kontakt s vlastitom nutrinom. Djeci je potreban mir kako bi mogla učiti i koncentrirati se.

Autor ovom knjigom inspirira i ohrabruje djecu, učitelje i roditelje na efikasnu aktivnost u svojoj sredini nudeći konkretne puteve kojima bi trebali krenuti te zagovara promjene u školama od kojih bi svi imali koristi. Škole bi tada konačno postale mjesta u kojima djeca žele boraviti s radošću. Knjiga je izvrstan savjetnik koji nam pomaže izgraditi kulturu u kojoj bi se svakom pojedincu iskazalo jednako poštovanje, a kultura poslušnosti pretvorila u kulturu odgovornosti.

…..

Marijana Križanović, prof.