Od muha do ljudi, većina živih bića ima problema s pamćenjem kad im nedostaje sna. Istraživanja su pokazala da je san od kritične važnosti za pretvaranje kratkotrajnoga u dugotrajno pamćenje – proces koji se naziva konsolidacija pamćenja.

Ali način na koji taj proces funkcionira još je uvijek misterij.

Postavlja se pitanje je li pamćenje konsolidirano tijekom sna zbog toga što je mozak u stanju odmora i dopušta neuronima zaslužnima za pamćenje da obavljaju svoj posao, ili nas neuroni zaslužni za pamćenje zapravo uspavljuju.

U nedavnom radu objavljenom u časopisu „Life“ Paula Haynes i Bethany Christmann zagovaraju tu teoriju.

Ovo dvoje znanstvenika usmjerilo je svoje istraživanje na vrstu neurona poznatih po konsolidaciji pamćenja kod „Drosophila“ muha. Haynes i Christmann primijetili su da kad su ti neuroni aktivirani, muhe su više spavale, a kada su bili deaktivirani, muhe su nastavile zujati.

Ovi konsolidatori pamćenja zadržavaju budnost dok počnu pretvarati kratkotrajno u dugotrajno pamćenje. Sve ovo odvija se u onom dijelu mozga muhe koji je sličan hipokampusu, u kojem su pohranjena naša sjećanja.

Zaključuje se da dijelovi ovog područja mozga, odgovorni za pamćenje i učenje kod muhe, također drže muhu budnom.

To je gotovo kao da to područje mozga muhe kaže:  „Hej, ostani budna i nauči ovo“,  a zatim nakon nekog vremena neuroni počinju signalizirati mozgu da zadrži djelovanje tog područja, kao da žele reći: „Trebat će ti san ako se želiš sjećati ovoga kasnije.“

Razumijevanje kako su san i pamćenje povezani, u ovakvim jednostavnim sustavima, može znanstvenicima pomoći da otkriju tajne ljudskog mozga.

Ovakva bi istraživanja također mogla pomoći pri otkrivanju kako su san ili pamćenje afektirani kad nešto pođe po zlu, kao npr. u slučaju nesanice ili poremećaja pamćenja.

Izvor:

http://www.sciencedaily.com/releases/2015/01/150123121735.htm