Mnoga se djeca povode za trendovima ne znajući što uistinu vole, što ih zanima i u čemu su dobra. Ako im učitelji otvore oči i pokažu da svatko od nas može biti uspješan u nečemu, naša je misija ispunjena.

 „Dobiti tako veliko priznanje prije četrdesete godine potvrda je da radim lijepe stvari za druge i snažna motivacija da nastavim. Jedna od stavki koju kandidati za nagradu moraju zadovoljiti jesu pisma i preporuke iz lokalne zajednice i svijeta. Čitajući sve te preporuke, emocije su me ponijele više puta jer katkad nismo svjesni koliko smo nekoga motivirali ili poslužili komu kao oslonac. Znati da te toliko ljudi, kolega iz svih dijelova svijeta, učitelja i bivših učenika, podržava i cijeni nagrada je sama po sebi. Moja su prava nagrada bile te preporuke!ˮ zahvalno i ponosno ističe Maja Mačinko, jedna od ovogodišnjih dobitnica prestižne Nagrade „Ivan Filipović”.  

Ta zapažena i često nagrađivana profesorica fizike i politehnike, mentorica i savjetnica u zagrebačkoj Osnovnoj školi Ivana Cankara, na inovativne načine potiče učenike i svoje kolege na učenje, istraživanje i volontiranje. Objavljuje znanstvene i stručne radove, drži predavanja učiteljima, kreira zadatke za državna natjecanja, širi ljubav prema tehnici i tehnologiji na svim razinama – od dječjih vrtića i škola do domova za starije i nemoćne.

Radi sto na sat za dobrobit školstva i šire zajednice, a planira tako i nastaviti „u nekom svojem kaotičnom ritmuˮ jer svako jutro, kako ističe, „donosi priliku da budemo kreativni i drukčiji, da radimo ono za što mislimo da je ispravno i veselimo se svakom novom projektu i putovanjuˮ.

Iza naših uspjeha na natjecanjima stoji puno truda, upornosti i žrtvovanja slobodnog vremena, a ponajviše učenje na neuspjehu! Najvažnija je međusobna suradnja – i među djecom, i s roditeljima, i s kolegama u školi i izvan nje

„U školu sam došla sasvim slučajno, a danas taj posao ne bih mijenjala nizašto na svijetuˮ, izjavili ste jednom prilikom. U čemu je čar učiteljskog posla?

– Učitelji su oni koji mijenjaju dječji svijet. Naša je zadaća motivirati mlade i ohrabriti ih da otkriju dio sebe u kojemu su sjajni te ih pogurnuti u pravom smjeru u životu. Mnoga djeca danas zapravo i ne znaju što vole, što ih zanima i u čemu su dobra, već se povode za trendovima. Ako im učitelj otvori oči, pokaže da svatko od nas može biti uspješan u nečemu, naša je misija ispunjena. Taj osjećaj kad znaš da si barem jednom djetetu bio oslonac i motivirao ga da pronađe neku skrivenu iskru jest ono što nas drži i zbog čega taj posao i danas radim s osmijehom.

Posljednjih 15-ak godina Vaši su učenici prvaci na županijskim i državnim natjecanjima, a izborili su i plasman na svjetsko natjecanje robotike u Leipzigu. Što je bilo potrebno, i s Vaše i s njihove strane, za ostvarenje takvih uspjeha?

– Puno truda, upornosti i žrtvovanja slobodnog vremena, a ponajviše učenje na neuspjehu! Današnje generacije takvim aktivnostima i projektima treniraju strpljenje koje mnogima nedostaje i, ono još važnije, uče pronalaziti rješenja za probleme kad im se čini da rješenja nema. Potrošili smo mnoge večeri i subote na pripreme, razgovore, nabavu opreme, kucanje na mnoga vrata i pisanje molbi za donacije… Jako je važna i suradnja s roditeljima koji su mi u mnogim situacijama pomogli tako što su nas vozili na sve te manifestacije, šivali kostime, vježbali s nama za nastupe. Za svaki je naš uspjeh najvažnija međusobna suradnja i među djecom kao ravnopravnim članovima tima i s kolegama u školi i izvan nje. Često sam u timove spajala djecu sasvim različitih dobi, niže razrede s osmašima, što se pokazalo sjajnim primjerom jer su jedni od drugih uzeli ono najbolje. Maleni su svoju kreativnost prenosili na velike, a starija su djeca mlađima bila oslonac i nešto poput velikog brata ili sestre.  Meni je jako važna suradnja s kolegama, posebice s učiteljima razredne nastave.

Ideja da mlade inovatore predstavite kao suvremene stripovske junake u udžbenicima Svijet tehnike Školske knjige naišla je na sinkronizirano aplaudiranje u medijima. Kako su reagirali nastavnici tehničke kulture, a kako učenici? Vidite li u novim naraštajima pojedince iz kojih će izrasti budući Rimci, Gajšaki i Mrvoši?

– Jako se vesele čitati priče o stvarnim ljudima oko nas. Hrvatska ima toliko toga ponuditi svijetu, samo se o tome slabo piše u medijima. Kad djeci pokažemo da su svi uspješni inovatori o kojima su u stripu čitali počeli kao „sasvim obična djecaˮ i pokažemo im da je sve moguće, njihovo će zanimanje za naš predmet rasti. Svi smo mi nečiji skriveni junaci, samo taj dio trebamo pronaći u sebi. Nove generacije djece imaju šansu mijenjati svijet nabolje, informacije su im dostupne na svakom koraku i samo ih treba malo potaknuti. U svakoj školi ima djece koja već od osnovne škole razvijaju svoje inovacije i prepuna su ideja te imaju šansu postati uspješna, a samim time i mijenjati društvo nabolje. I ostati u Hrvatskoj.

U svakoj osnovnoj školi ima djece koja razvijaju svoje inovacije i prepuna su ideja te imaju priliku postati uspješna, a samim time i mijenjati društvo nabolje. I ostati u Hrvatskoj!

Danas ste poznata STEM edukatorica, a zanimljivo je da u gimnazijskim danima niste bili oduševljeni fizikom i matematikom o čemu svjedoče i Vaše ocjene. No prateće trojke i dvojke očito nisu bile pravo mjerilo. Kako ste se zainteresiraliza znanost i prije nekoliko godina dospjeli među 50 žena predvodnica u STEM-u u cijelom svijetu?

– O tome i danas otvoreno govorim svojim učenicima. Dolaskom u gimnaziju od odlikaša iz osnovne škole postala sam učenica koja je učila onoliko koliko je bilo potrebno da preživi srednju. Matematika, fizika i kemija bile su predmeti koje nisam obožavala niti sam imala motivaciju za učenje. Fiziku sam upisala sasvim slučajno, a taj je odabir iznenadio čak i moje profesore. Jedino je tata bio sretan jer je od svih članova naše obitelji on najviše volio matematiku. No trenutak kad smo ušli u kabinete za metodiku i počeli izvoditi pokuse i kad sam shvatila da su fizika i matematika zabavni i prisutni svuda oko nas, za mene je bio prijeloman. Odlučila sam da ću generacijama svojih učenika dati priliku da shvate koliko su takvi predmeti zanimljivi i korisni jer svi znamo što se najprije pitamo: „Što će mi to u životu?ˮ

Danas im predajem s osmijehom, razgovaramo o svijetu oko nas, igramo se i istražujemo. A djeca vole učiti u igri i izvan okvira. S vremenom su to mnogi prepoznali, pa sam između ostaloga dospjela i na listu 50 žena predvodnica u STEM-u u cijelom svijetu zahvaljujući američkom veleposlanstvu i njegovoj stipendiji. Ta me prilika još više osnažila i motivirala da radim „na svoj načinˮ i uživam u svojem poslu.

Mnogi me pitaju traje li mi radni dan 24 sata, no tajna je u tome da se rijetko kada osjećam kao da „radim”, doživljavam sve to kao izazov i igru

Koordinatorica ste međunarodnog eTwinning projekta Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti. S kakvim se izazovima danas susreću žene u znanosti, posebno u STEM području?

– Taj mi je projekt najveći ponos, a nastao je upravo nakon stipendije u Americi. Snažno sam se povezala sa svojih 49 kolegica i čvrsto odlučila motivirati naše djevojčice i djevojke da se posvete znanosti. Još uvijek postoji neko nepisano pravilo da su znanost i tehnologija samo za dečke, no nove generacije definitivno svladavaju sve prepreke i svakodnevno pokazuju kako se svijet mijenja. Imamo mnogo inovatorica, znanstvenica i liječnica koje su našem društvu dale priliku da raste i jako je važno djeci govoriti o tome, upoznati ih s njihovim pričama, uspjesima i neuspjesima, problemima te izazovima današnjice i pokazati koliko toga možemo postići ako međusobno surađujemo i potičemo jedni druge. Postoji mnogo zanimanja kojima se nove generacije mogu baviti i jako mi je drago pokazati im što sve mogu postati, ako to požele, kad odrastu.

U ovom razgovoru nismo uspjeli dotaknuti sva područja Vašeg djelovanja. U čemu je tajna Vaše svestranosti? Kako „punite baterije”?

– Važna mi je ljubav prema onome što radim. Mnogi me pitaju traje li mi radni dan 24 sata, no tajna je u tome da se ja rijetko kad osjećam kao da „radimˮ, doživljavam sve to kao izazov i igru. Jako je važno zadržati dijete u sebi, smijati se i veseliti svakoj sitnici. I ne sramiti se pogrešaka, već iz njih učiti. Ljudima je danas jako teško priznati da nešto ne znaju ili da u nečemu nisu dobri, a moj je moto da se na sve što mi „ne ideˮ nasmijem i zatražim pomoć ili savjet. I da motiviram druge jer doista iskreno od srca želim da i drugi oko mene rastu i napreduju.

A baterije? Baterije punim putovanjima. Obožavam skitati se i otkrivati nove zemlje, kulture i upoznavati nove ljude. I o svim anegdotama s tih putovanja pripovijedati prijateljima, kolegama i djeci, smijati se svim avanturama i smišljati nove.

Školska knjiga podržava našu kreativnost

Nagradu ste, među ostalim, dobili i za svoj doprinos udžbenicima i dodatnim digitalnim sadržajima. S kakvim se izazovima susrećete kao urednica i jeste li zadovoljni suradnjom sa Školskom knjigom kao izdavačem?

– Velik je izazov loviti trendove koji se nameću uz nove generacije. Pisati udžbenike danas, kada su mladi odrasli na digitalnim alatima i s mobitelima u rukama, puno je teže nego što je bilo nekada. Svakog dana morate pratiti nove trendove i zanimljivosti kako bi vaši materijali bili zanimljivi djeci. Njihova je pozornost drukčija od naše, znatno je kraća, pa se tako i naši materijali stalno razvijaju i mijenjaju u tom smjeru. A to zahtijeva puno neprestanog usavršavanja cijeloga našeg tima, od autora do urednika. No prekrasan je osjećaj kada tvoji materijali dospiju u školske klupe i postaneš maleni dio nečijeg života. Školska knjiga doista mi je dala otvorene ruke u svemu i nikada nije propitkivala naše ideje i novitete već nas je podržavala u kreativnosti što na kraju rezultira najboljim mogućim ishodom i za djecu i za kolege koji se tim materijalima koriste.

■  Razgovarala: Jelena Mandić Mušćet ■