[ IZ DRUGIH MEDIJA | Slobodna Dalmacija ] Početci pismenosti ovih prostora od jedanaestog stoljeća vezani su za čakavicu, na njoj su pisane i Bašćanska i Valunska ploča, Poljički štatut, Zadarski i Bernardinov lekcionar… Čakavci su bili Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Džore Držić, a kasnije i Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Jure Franičević, Šime Vučetić, Zvane Črnja, Drago Ivanišević, Tin Ujević… A gdje je tek Miljenko Smoje koji je svojom ‘šporkom’ čakavicom osvojio srca milijuna čitatelja? 
E, zaludu vam je sad, moji čakavci, Zagorci i ostali bolje su se organizirali, već godinama vode kampanju da se kajkavština podigne na višu razinu, iako joj prvi zapis kasni stoljećima za čakavštinom; prva kajkavska knjiga ‘Dekretum’ Ivana Pergošića je tiskana 1573. godine, dok smo se mi hvalili svojim zapisima u kamenu, klesanima stoljećima prije.

Pojednostavljeno, udruga ‘Kajkavska renesansa’ u dvije godine predanog rada uspjela je dobiti internacionalni ISO 639-3 kod za kajkavski književni jezik od 16. do 19. stoljeća, s pojedinačnim djelima u 20. stoljeću, a najzaslužniji za taj pothvat je Mario Jembrih, jedan od inicijatora revitalizacije kajkavskoga.
– Današnje je službeno gledište da je kajkavski dijalekt hrvatskog jezika, ali to ne odgovara lingvističkoj stvarnosti jer današnji se standardni hrvatski jezik bazira na novoštokavskom narječju, kak to svi znamo, a kajkavski nije dijalekt novoštokavskog narječja, to je lingvistički gledano bedastoća. Kajkavski je starejši od novoštokavskog narječja, inače ga ne bi tak niti zvali – objasnio je Jembrih.

Uz to, treba napomenuti kako je kajkavski uveden kao izborni predmet u neke škole na sjeveru Hrvatske, najavljivano je stvaranje Instituta za očuvanje kajkavštine, pa čak i Katedre za kajkavštinu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, održavaju se brojne smotre posvećene jednom od tri hrvatska dijalekta, neke verzije kajkavice zaštićene su kao nematerijalno kulturno dobro, a sad i statusom lingvističkog jezika. Međutim, najbolnije je čuti kako se svakom dotepencu u bijeli Agram nakon par mjeseci zalijepi ‘kaj’ na jezik, a ono naše drevno ča u Splitu ne možeš čuti nikako, na ponekom otoku tek rijetko. I svaka im čast, evala kajkavci, Istra i Dalmacija nisu vam do koljena!

Cijeli članak pročitajte OVDJE!