Na Školskom portalu već ste čitali o 16 navika inteligentnog razmišljanja na putu prema izvrsnosti, a detaljnije smo vam predstavili prve četiri navike inteligentnog razmišljanja.

Prvi članak o inteligentnim navikama razmišljanja možete pronaći na ovom linku: http://www.skolskiportal.hr/clanak/64-inteligentne-navike-razmisljanja-put-prema-izvrsnosti/

Više o prve četiri inteligentne navike razmišljanja pročitajte na ovom linku: http://www.skolskiportal.hr/clanak/111-o-navikama-inteligentnoga-razmisljanja/

Sada vam donosimo detalje o sljedeće četiri navike inteligentnog razmišljanja koje će vam pomoći u poučavanju.

5. Metakognicija – Ima jedna neopisivo mudra priča o nadmetanju drvosječa u tome tko će srušiti više stabala. Skupina snažnih, odlučnih drvosječa cijelog je dana bjesomučno rušila stabla. Na kraju je pobijedio neki starac, jedini za kojega je otpočetka bilo jasno da nema nikakvih izgleda pobijediti ih. Kako to? Nije, kao ostali, bjesomučno pilio otupjelom pilom ne želeći gubiti vrijeme na oštrenje, nego je napravio stanku svaki put kad bi pila otupjela, naoštrio je te začas nadoknadio propušteno vrijeme rušeći stabla dvostruko brže od ostalih.  

Metakognicija je vještina zastajanja i oštrenja svoje pile, vještina da se odvojimo od onoga o čemu razmišljamo i promislimo o načinu na koji razmišljamo kako bismo bili djelotvorniji, lakše donosili odluke, bolje planirali, učili na vlastitim pogreškama. Metakognicija je dragocjen alat za razbijanje malodušnosti i sumnji u sebe: umjesto da se živciramo i predbacujemo sebi nešto što nismo (dobro) napravili ili što smo pogriješili, razmislimo o razlozima i posljedicama, onomu što trebamo promijeniti i načinima na koje ćemo to učiniti. Metakognicija je navika inteligentnog razmišljanja koja počinje time da spoznamo način na koji razmišljamo, promatramo napredak u svojim razmišljanjima i sami ga popravimo ondje gdje vidimo da je potrebno.

6. Težnja za točnošću i preciznošću – Poznata je ona Einsteinova izreka da stvari treba raditi najjednostavnije što se može, ali ne jednostavnije od toga. Točno i precizno, očišćeno od svega suvišnoga, ali ne ogoljeno do kostiju i nerazumljivo. Poslovne ljude koji uče planirati i postavljati ciljeve nauče u prvoj lekciji da o svom krajnjem cilju nisu dovoljno detaljno razmislili i da im je još mutan i nedozreo u glavi ako ga ne mogu sažeti u jednu do dvije točne, precizne i lako razumljive rečenice.   

Veliki Yoda, učitelj džedaja iz Ratova zvijezda, često je upozoravao na strah govoreći da je strah put u mrak. Strah izaziva agresiju, agresija mržnju, a mržnja patnju. Jedan od najgorih ljudskih strahova jest strah od neprihvaćanja, strah da ćemo ispasti glupi, nespretni, neuki, smiješni, da ćemo se osramotiti. Taj strah zna silno zarobiti ljude pa oni postanu opsjednuti potrebom da ono što rade naprave savršeno. Dorađuju i prerađuju svoje planove u beskraj, ne donose odluke ili ih donose prekasno, a onime što naprave nisu zadovoljni, optužuju sebe ili druge ljude i okolnosti u kojima su se našli te time opravdavaju svoje odustajanje i ostavljanje nedovršena posla.

Inteligentan način razmišljanja nadrasta strah od odbacivanja na isti način na koji je veliki violinist Itzhak Perlman razriješio najveći strah svih violinista:pucanje žice usred koncerta… Perlman je, naime, kad mu je usred koncerta puknula žica na violini, odbio napraviti stanku, zamijeniti violinu ili promijeniti žicu… Jednostavno je nastavio svirati na trima preostalim žicama. I savršeno je svirao. Kasnije je novinarima objasnio da savršenstvo ne ovisi o idealnim okolnostima, nego se stvara tako da ono  što imaš iskoristiš najbolje što možeš. Vrlo snažna i inteligentna navika razmišljanja, zar ne?

7. Propitkivanje i postavljanje problema – Hoće li papiga koju dovoljno uporno treniramo na kraju naučiti govoriti? Neće. Papige mogu jedino naučiti ponavljati ono što su čule. Nemaju vlastitu misao. Nikad neće moći samostalno uočiti neki problem i postaviti pitanje. Govoriti ne znači ponavljati ono što smo čuli. Govoriti znači naglas misliti, razmjenjivati misli, pričati svoju priču i slušati tuđu, postavljati pitanja kako bismo sebi razjasnili ono što ne razumijemo. Papige se ne propitkuju i ne postavljaju pitanja, to čine samo ljudi koji inteligentno misle.

Carl Sagan je u svojoj kultnoj knjizi Kozmos napisao da je posao znanstvenika slijediti istinu bez obzira na to kamo će ga ta potraga dovesti. U toj potrazi treba i mašte i skepticizma, pretpostavki koje treba ispitati, tisuće pitanja koja treba postaviti. Te navike inteligentnoga razmišljanja vode do izvrsnosti i u svakidašnjem životu: ništa ne uzimati zdravo za gotovo, misaone magle razbistrivati pitanjima.

Einstein je često govorio da novi problem ne možemo rješavati načinom razmišljanja koji je do njega doveo. Treba početi postavljati druga, drukčija pitanja, pitanja iz drugih kutova iz kojih se problem može vidjeti pod drukčijim svjetlom. Prvi je korak pitanjima razgolititi problem dok ne uđemo u njegovu bit. Drugi je korak propitkivanjem pretresati načine kako da problem riješimo, a treći pitanjima ispipavati odabrano rješenje tražeći u njemu pukotine i tanka mjesta. Pitanja su smjernice kojima rješavamo problem. Bez pravih pitanja ne bi bilo odgovora.

Ne smijemo se bojati niti pitati niti pretpostavljati, ali moramo biti oprezni i razlikovati činjenice od interpretacija.

8. Uporaba starih znanja u novim situacijama – Mark Twain duhovito je rekao da će čovjek koji poteže mačka za rep naučiti nešto što ni na jedan drugi način ne bi naučio. Da bi imao koristi od toga iskustva, svoje pogreške ne smije smatrati katastrofom, sramotom, dokazima gluposti, neznanja ili nespretnosti…, nego stubama za učenje. Edison je antologijski primjer čovjeka koji je učio na pogreškama. Uoči desettisućitoga pokusa kojim je želio riješiti problem trajnosti žarne niti u električnoj žarulji suradnici su mu pripremili veliku tortu kao utjehu za dotadašnjih 9 999 neuspjelih pokušaja. Edison se pobunio: to nije bilo 9 999 neuspjeha, nego 9 999 uspješnih dokaza o načinima na koje se problem ne može riješiti, 9 999 korisnih iskustava.

Kažu da se ne može dvaput pogriješiti u istoj stvari. Kad se to dogodi drugi put, više nije slučajnost, nego naš odabir kojim dokazujemo da o prvoj pogreški nismo razmišljali. Stara su nam znanja i iskustva zaključana i beskorisna kad su dio konfuzije u našim glavama jer nisu procesuirana: iz njih nisu izvučene pouke i nisu složena u sustav koji omogućuje ponovno pronalaženje i kreativno korištenje za snalaženje u novim kontekstima.

Autorica: Dinka Juričić