Savjeti stručnjaka
RAZGOVOR S POVODOM ■ TANJA SEVER, SPECIJALISTICA KLINIČKE PSIHOLOGIJE
Nove generacije podložne su perfekcionizmu i patološkom strahu od neuspjeha
objavljeno: 16. veljače 2021.

Strah je jedan od četiri najstarija osjećaja na svijetu; može nam spasiti, ali i zagorčati život. Naslijedili smo ga od predaka koje je spašavao od neposredne opasnosti – divljih životinja i prirodnih katastrofa. Svako doba donosi čovječanstvu neke nove strahove.

Tijekom povijesti ljudi su se, među ostalim, bojali dugotrajnih suša, okrutnih napadača i zlih vještica, a danas su diljem planeta zabrinuti zbog globalnog zatopljenja i terorizma. U posljednje vrijeme pojačano strahujemo od bolesti COVID-19 i razornih potresa na području Hrvatske.

Iako može biti neugodan, strah je sastavni dio života, poručuje nam izvrsno ilustrirana i dizajnirana Knjiga o strahu, novi naslov Školske knjige za djecu i odrasle, za plašljivce i za one neustrašive. Napisala ju je Milada Rezková, ilustrirali i dizajnirali Lukáš Urbánek i Jakub Kaše, a preveo Vedran Pavlić. Za stručno mišljenje o knjizi, ali i za dodatnu pomoć u boljem snalaženju s osjećajem straha zamolili smo Tanju Sever, jednu od naših najpoznatijih specijalistica kliničke psihologije koja se niz godina bavi djecom s emocionalno-socijalnim teškoćama u razvoju.

Porast suicida

Posljednjih mjeseci prof. Sever poznata je javnosti i kao članica Radne skupine za razradu i predlaganje mjera za početak pedagoške, školske i akademske godine 2020./21. pri Ministarstvu obrazovanja i znanosti. Kad je prošle godine počela nastava na daljinu, preko interneta, upozoravala je da su učenici pod velikim opterećenjem i da se u njih mogu razviti pojačane psihičke teškoće nakon izlaska iz izolacije.

U razgovoru za Školske novine prof. Sever govori o porastu psihičkih problema među djecom i mladima, bujanju perfekcionizma – patološkog straha od neuspjeha, teroru izvrsnosti, prijetećoj poplavi ravnodušnosti i novim zamkama nastave preko interneta.

? Što je korisno znati o strahu i trebamo li se s njim sprijateljiti? Može li nam u tome pomoći Knjiga o strahu?

– S vremenom je strah dobio negativne konotacije i kad o njemu razgovarate s djecom, mladima i odraslima, možete primijetiti da ga uvrštavaju u loše emocije, one koje je bolje ne osjećati i njima se ne baviti. To je suprotno onomu što strah zapravo jest.

Strah je egzistencijalan i produktivan, prisutan je na fiziološkoj razini i ako se vratimo na početne osjećaje, one „iz pećine”, kako ih često zovem, vidimo da nas je strah spašavao od raznih opasnosti i da je njegova uloga često pozitivna.  

Ako nadzirete situaciju, odmičete se od straha, ali ako nemate nadzor nad njom, razvijate brigu, a iz brige proizlaze i mnoge druge psihičke teškoće. U tom zatvorenom perfekcionističkom krugu djeca se kreću već od četvrte godine života, upozorava Tanja Sever

Sa strahom se dogodilo nešto što smo učinili i s mnogim drugim osjećajima. Nepoželjan je jer živimo pod pritiskom imperativa sreće! No kamo bismo stigli kad bismo svakog dana bili ludo sretni, kad bismo neprekidno uživali u blagostanju. Ne bismo se micali s mjesta.

Potrebni su nam i oprez, i ljutnja, i tuga, i ljubomora… Knjiga o strahu na vrlo plastičan način podsjeća nas na ono što smo zaboravili: strah nije ugodan, ali uopće nije negativan. Sve što je neugodno počeli smo smatrati negativnim, a to nije ni točno ni dobro.

? Komu biste preporučili Knjigu o strahu kao korisnu literaturu?

– Puno toga što trebamo znati o strahu pronaći ćemo u ovoj korisnoj knjizi koju bih preporučila širokom krugu čitatelja – ponajprije roditeljima, ali i svima koji su u kontaktu s djecom: učiteljima, terapeutima, pomoćnom osoblju u vrtićima i školama, odgojiteljima starijih vrtićkih skupina… Malena djeca nemaju dovoljno iskustva za samostalno listanje ove knjige, ali ako bi je roditelji „preveli” na njihov jezik, bila bi im korisna.

Knjiga o strahu bit će privlačna adolescentima i djeci u višim razredima osnovne škole, posebno zbog svoje plastičnosti: vrlo jasnih naslova, podnaslova u obliku pitanja, atraktivnih ilustracija i crno-bijelih stripovskih rješenja. Strah kao tema neće previše dodirnuti tu skupinu jer takva djeca već imaju razvijene mehanizme za obranu od straha.

Knjiga o strahu primjerena je i za neustrašive, o kojima se također govori unutar njezinih korica. Jako puno odraslih, pa i djece, osobito tinejdžera, glumi da su cool, da ne osjećaju strah. Knjiga šalje odličnu poruku: dobro je biti neustrašiv, ali je jednako dobro bojati se. Strah je normalan, potreban, životan, ljudski…

Samoranjavanje i depresija

? Smatrate da su djeca manje preplašena zbog koronavirusa i potresa nego što mislimo. Kakve su mehanizme obrane razvile generacije 21. stoljeća?

Mi se plašimo da se oni plaše i pritom znamo pretjerati svojim intervencijama. Imam osjećaj da će nam u rasvjetljavanju straha pomoći ove nove generacije koje se ne upuštaju u velike empatijske dubine što uopće nije pogrešno! Djeluju nam površno, ali čine dobru stvar – stavljaju sebe na prvo mjesto, ispred robovanja učenju, poslu i raznim drugim obvezama. Uvijek se pitaju: „Što ja imam od toga? Gdje sam tu ja?”

Mnogi se roditelji žale da mladi misle samo na svoje potrebe i tumače to kao egocentričnost, ali posrijedi je nešto drugo. Od kraja osnovne škole do početka studija mladi su ljudi u intenzivnom razdoblju identifikacije, kad se doimaju sebični, a zapravo su na djelu neki novi samozaštitni mehanizmi koji će im pomoći da iziđu nakraj s osjetljivim situacijama zbog korone i potresa. Znaju jako dobro racionalizirati strah. Na pitanje je li ih nešto zabrinulo odgovorili bi: „Znam da to nije ništa strašno, to se događa i drugima.” O potresima kažu: „To je tektonsko pomicanje tla” i iznose puno drugih informacija koje im služe kao zaštita od nelagode.

Nove generacije, nažalost, robuju nekim drugim strahovima, ali ovom iskonskom strahu ne više tako jako; smjelije su, odvažnije, racionalnije. Uostalom, straha se i rješavamo na racionalnoj razini s pomoću kognitivnih, bihevioralnih terapija.

Kao roditelji htjeli bismo osloboditi našu djecu osjećaja straha, ali ona moraju proći to iskustvo. Štitimo ih da ne budu u strahu od samoće, mraka, zubara… a onda oni razviju novi strah – strah od neuspjeha. To je destruktivan, patološki strah koji nastaje kao dio perfekcionizma i traži pojačanu kontrolu realiteta. Ako su stvari pod kontrolom, djeca se osjećaju dobro. Ali ima toliko stvari koje se ne daju kontrolirati; vrijeme u kojem živimo najbolji nam je pokazatelj.

? Koji su se psihološki problemi pojavili, odnosno pojačali u djece i mladih u različitim dobnim skupinama u razdoblju od početka pandemije do potresa na području Banovine?

– Kad je riječ o mentalnom zdravlju djece u Hrvatskoj, treba imati na umu to da ono nije dobro već desetak godina tijekom kojih smo otkrili da ima mnogo djece s različitim mentalnim opterećenjima i s dosta lošom emocionalnom sigurnošću. Korona i potres to su samo dodatno uzdrmali. Loša emocionalna sigurnost u djece povezana je, među ostalim, s već spomenutim perfekcionizmom, odnosno strahom od neuspjeha i pojačanim nadzorom.

Ako nadzirete situaciju, odmičete se od straha, ali ako nemate nadzor nad njom, razvijate brigu, a iz brige proizlaze i mnoge druge psihičke teškoće. U tom zatvorenom perfekcionističkom krugu djeca se kreću od četvrte godine života! To je najranija dob u kojoj se javlja perfekcionizam. On se pojačava s polaskom u školu, izrazito je jak u višim razredima osnovne škole, a u srednjoj školi ovisi o socijalnoj sredini.

Vanjski događaji pojedinoj djeci potvrđuju da ne mogu imati sve pod kontrolom, i to za njih može biti dobra poruka. Međutim, kod neke djece ti događaji pojačavaju otprije prisutnu emocionalnu nesigurnost i bojim se da ćemo kod njih tek naknadno uočiti teškoće. Promatramo li prema dobnim skupinama, najviše će stradati adolescenti jer je među njima najviše djece koja su na klackalici – jednom nogom u patološkom stanju, a drugom na sigurnu terenu. Uvjeti pojačane nesigurnosti mogu ih gurnuti dublje u patološko stanje.

Među djecom je sve više samoranjavanja, depresivnosti, anksioznosti, pa i suicida. Podatci o  o suicidu među djecom ne objavljuju se zbog moralnih razloga.

Teror izvrsnosti

? Kako tumačite porast psihičkih problema i suicidalnosti među djecom i mladima?  

– Dobro funkcioniraju djeca koja nađu svoj socijalni ambijent, srodne duše. Međutim, mnoga su djeca usamljena, a osim toga, žive u društvu u kojemu se iznad svega cijeni uspjeh. Zašto bi svi bili uspješni? Imamo dosta neuspješnih. Imamo dosta prosječnih koji bi trebali biti uspješni. I oni se lome. Velik je nerazmjer između očekivanja okoline i onoga što mladi mogu ponuditi. Najmanje je na cijeni biti svoj i uvrnut, biti freak i geek. Traži se ili uniformnost ili izvrsnost. Mi smo oduvijek imali puno izvrsnih ljudi, ali nije nam to bio imperativ. Danas jest. Taj pritisak izvrsnosti prenosi se s fakulteta na srednju školu, sa srednje škole na osnovnu, s osnovne na vrtić.

Osim terora uspjeha i izvrsnosti, prisutno je i forsiranje ranog učenja, odnosno pretjerana količina slobodnih aktivnosti. Djeca ne mogu vječno ići i na balet, i na engleski, i na francuski, i na Brain Gym. Ako im stalno organiziramo slobodno vrijeme, postanu destruktivni u godinama kad je dokolica normalna i potrebna, pa ne znaju što bi s njom.  

Osim perfekcionizma, za djecu je opasna ravnodušnost. A otkako je u drugom polugodištu počela nastava na daljinu, preko interneta, učenici su ravnodušni, dezorijentirani, isključeni…

Usto, roditelji se ne stižu baviti djecom ili im je, s druge strane, teško odgajati nove naraštaje. Ima i transgeneracijskih priča. Ne morate biti stariji roditelj da biste iskusili situaciju u kojoj ne razumijete današnju djecu. Kao da govore nekim drugim jezikom. Vi upirete u neke vrijednosti, ali uzalud, oni se za njih ne lijepe. Zapravo, ništa se strašno nije dogodilo, niste zatajili kao roditelj, samo trebate biti pošteni, prihvatiti situaciju i tražiti kompromisna rješenja. Varijanta u kojoj ističemo da mladi moraju biti socijalno osviješteni i empatični, u kojoj im branimo multitasking jer ih čini površnima više ne drži vodu. Roditelji trebaju imati puno više razumijevanja za stvarnu situaciju i puno raditi na smanjivanju vlastitih očekivanja.

? Koje skupine djece nisu imale problema tijekom nastave preko interneta?

– Djeca kojoj i inače nisu potrebni socijalni kontakti i socijalna sredina nisu imala nikakvih problema jer se sve zbivalo kod kuće što njima odgovara. No trebamo biti oprezni s drugom skupinom djece, tzv. šarenimaza koje nemamo prave dijagnoze. Puno je djece koja su iznimno bistra i odlaze u neke paralelne svjetove, a nisu ni autistična ni darovita. I zapravo im je dobro da imaju te svoje male niše. Ali što im radimo? Tjeramo ih da budu socijalizirani, prilagođeni, reprezentativni… lomimo ih preko koljena i tako u njih izazivamo psihičke poremećaje ili teškoće.

Potrebno je preventivno raditi na mentalnom zdravlju one djece koja pokazuju određene smetnje poput pojačanog povlačenja, veće potrebe za bivanjem u virtualnim svjetovima, koja imaju malo prijatelja ili ih uopće nemaju, ali se dobro osjećaju sama, koja nemaju potrebu biti uspješna… Važno je poštovati njihove specifičnosti. Sa šarenima se može puno napraviti. Ako im je dobro u izolaciji, neka budu doma s pokrićem. Ako žele društvo, pomozimo im da ga nađu. Najveći je problem kad im se onemoguće socijalni kontakti poput treninga i aktivnosti koje im daju prozorčiće jer tamo imaju istomišljenike ili djecu sličnu po sposobnostima. Puno teže pretrpe realitet i školu. Škola je izvor mnogobrojnih problema.

Transparentno roditeljstvo

? Osim perfekcionizma, što još može biti opasno za djecu i mlade?  

– Za djecu je opasna ravnodušnost. Dobro je kad se ljute i svađaju, kad su razočarana, radosna, tužna, nezadovoljna… Svi su osjećaji dobrodošli osim ravnodušnosti. A otkako je u drugom polugodištu počela nastava na daljinu, preko interneta, učenici su ravnodušni, dezorijentirani, isključeni…

? Kako se odrasli trebaju ponašati pred djecom u situacijama kad i sami osjećaju strah? Trebaju li biti iskreni i priznati im da se boje?

– Uvijek! Trebamo priznati strah i objasniti djeci da je normalno bojati se i da strah može biti konstruktivan i koristan jer nas pokreće na fizičku akciju i izvlači iz opasnosti u što smo se uvjerili u vrijeme potresa. Trebamo im priznati vlastiti strah jer, ma koliko nam se činila egocentrična i nedovoljno empatična, naša su djeca nevjerojatno intuitivna.

Prije su se djeca odgajala riječima, djelima i roditeljskim modelom. Danas ih odgajamo i svojim mislima. Dakle, onim što ne izgovaramo. Primjerice, ako se brinem i razmišljam o tome hoće li moje dijete dobro riješiti test, a kažem mu: „Uopće nije važno kako ćeš proći na testu”, ono neće vjerovati mojim riječima jer me već „pročitalo”. Djeca imaju sve bolju socijalnu inteligenciju. Zato ne treba glumiti odgajanje, nego biti transparentan. To je početak i kraj roditeljstva.

…………………………………………………………………….

Nastava na daljinu ne treba glumiti živu nastavu

? U proljeće prošle godine pozvali ste učitelje da smanje opseg zadaća i očekivanja jer su učenici preopterećeni. Koje preporuke možete dati učiteljima u 2021.?

– Nastavom na daljinu šaljemo učenicima dvije važne poruke. Prva govori o kontinuitetu – njome poručujemo da život nije stao unatoč neugodnim situacijama. Druga poruka glasi: obrazovanje je važno, nastavljamo s edukacijom. No u psihičkom, edukativnom i svakom drugom razvoju ništa ne može zamijeniti živu riječ. Stoga ni nastava na daljinu, preko interneta, ne treba glumiti živu nastavu. Najteži oblik glumljenja nastave su testovi i ocjenjivanje preko interneta. Pa tko od roditelja ne bi šaptao kad nam je uspjeh jedini imperativ?

Pametniji, stariji i mudriji profesori kažu da se sve stigne nadoknaditi, da ne treba srljati. Osim toga, naši su klinci u informatičkom smislu tri koplja iznad nas. Blokiraju sustav, mjutaju profesore i pišu testove pod tuđim imenom. Jedan učenik sluša tri predmeta i potpiše sebe i još trojicu, drugi obavi isti posao za iduća tri predmeta, a ostali za to vrijeme igraju igrice. Stoga ne forsirajmo i ne glumimo nastavu uživo.

Čega se svi sjećamo kad završimo školu? Najviše pamtimo prepisivanje na testovima, šaptanje tijekom odgovaranja pred pločom, anegdote s uvrnutim profesorima i razne dogodovštine među učenicima. A to ne ide online

Podržite individualizam

? Što učitelji mogu napraviti za poboljšanje mentalnog zdravlja učenika?

– Bilo bi jako korisno kad bi učitelji počeli doživljavati učenike kao individualce. U školskom sustavu bit će sve više individualiziranih programa, a kad to kažem, ne mislim na posebne i prilagođene programe. Nemamo previše poremećaja poput disleksije, disgrafije i ADHD-a, nego sve više prije opisanih, „šarenih”. Nije li to lakmus-papir? Umjesto da se sustav prilagodi njima, mi tražimo rješenja prema kojima učitelji moraju prilagoditi nastavu. Ne trebam ni spominjati da učitelji za to nisu educirani.

Što mogu napraviti? Objasniti lekciju, provjeriti što su učenici shvatili i razgovarati s njima na individualnoj razini. Nema kalupa za nove generacije. Učitelji će pomoći sebi i održat će mentalno zdravlje učenika ako podrže taj individualizam i prilagođavaju ga samo u jednoj trećini. Jer inače učenici „puknu”. Posljedica toga su sportaši koje nije briga za ocjene i učenici koji vrijeđaju profesore jer će im očevi ionako omogućiti sve što žele.

Imamo silno informiranu djecu, ali ona nisu dobro obrazovana. Nemamo porast darovitosti, a toliko upiremo u izvrsnost i uspjeh. Jaz između roditelja i škole sve je veći. Mentalno zdravlje puca i zato što se u školama traži prevelika roditeljska uključenost u zadaće i mnogobrojne projekte. To rezultira nesamostalnom djecom koja se ne mogu snaći u uvjetima u kojima moraju biti samostalna: u nastavi na daljinu, u srednjoj školi.

■ Razgovarala Jelena Mandić-Mušćet ■