Donosimo vam iposljednje četiri navike inteligentnog razmišljanja. Uživajte u poučavanju!

13. Odgovorno preuzimanje rizika

Beskrajno je mnoštvo opasnosti koje nam prijete u životu. Sigurnost je samo jedna od njih.

Johann Wolfgang von Goethe

Želeći zaštititi svoju djecu, većina roditelja zuji oko njih riječima: nemoj, budi oprezan, ne srljaj, čuvaj se, pazi, nemoj se zalijetati, dobro razmisli… Roditelji Helen Keller nisu bili takvi. Njihova je kći rođena slijepa, a ubrzo je i oglušila. Unatoč tomu, naučila je nekoliko stranih jezika, bavila se književnošću, znanstvenim radom, doktorirala filozofiju. Njezina je misao vodilja tijekom cijeloga života bila: Što je sigurnost? Sigurnost je mit. Izbjegavajući opasnost, nismo ništa sigurniji nego ako joj se hrabro izložimo. Život je ili hrabra avantura ili ništa. Helen Keller pokazala je što znači odgovorno preuzeti rizik: to znači skočiti s litice bez krila, ali s unaprijed donesenom odlukom da ćemo ih izgraditi padajući i poletjeti prije nego što tresnemo na zemlju. To znači suočiti se, pregristi svoj strah, sumnje, malodušnost, izvlačiti neprestano pouke iz svojih neuspjeha i – preživjeti padove. Ako je sve predvidivo i pod kontrolom, to samo znači da ne idemo onako brzo kako bismo mogli. Znači da smo dopustili osjećaju sigurnosti da nam veže krila i zaustavi nas.

Papa Franjo često je spominjao svoju baku koja ga je dok je još bio dijete naučila da mrtvački pokrov nema džepove. Rađamo se bez ičega, umiremo bez ičega, pa je besmisleno ono vrijeme između toga provesti u strahu od gubitka sigurnosti. Odgovorni rizik pogonsko je gorivo svake promjene.

Odgovorno preuzimanje rizika inteligentna je navika razmišljanja koja nas izvlači iz trajanja u lažnoj sigurnosti i pruža nam mogućnost za nova putovanja unatoč tomu što znamo da nema tipke undo.   

14. Smisao za humor

Da nisam razvio smisao za humor, davno bih se ubio.

Mahatma Gandhi

Smij se gluposti, besmislu, nelogičnosti, drskosti i bahatosti. Smij se onomu što ne možeš ni promijeniti ni prihvatiti. Ne očajavaj i ne plači nad svojim nevoljama – smij se. Ili se barem pokušaj smijati i rugati svemu tome. Smijeh neće ukloniti probleme, ali će nam pomoći da ih lakše podnesemo i rješavamo. Neuroznanstvenici savjetuju: kad ti je najteže, smij se: mi smo elektrokemijski organizmi, a smijeh, čak i usiljeni osmijeh, blagotvoran je za našu elektrokemiju. Već samo razvlačenje mišića lica u osmijeh potiče lučenje endorfina čime počinje pozitivna fiziološka lančana reakcija u našem organizmu koja ne samo da nas fizički ozdravljuje nego nam popravlja raspoloženje, oslobađa našu kreativnost za uočavanje analogija i rješavanje problema, za prihvaćanje i suradnju.

Smijati se sam sebi jedna je od najmoćnijih navika inteligentnoga razmišljanja. Zabrljala sam nešto? Upala u neki problem? Hajde da promijenim kut iz kojega na to gledam i pronađem neki iz kojega cijela situacija izgleda smiješno! Što je gore, smijeh je urnebesniji. Smisao za humor jedna je od onih osobito važnih navika koju treba razviti… Nismo rođeni s navikama. Možemo se zbog svake svoje brljotine gristi, živcirati, povlačiti u sebe jer smo tako naviknuli. Ali možemo razviti naviku da u svemu tome pronađemo razlog za smijeh koji će nas osnažiti i pomoći nam da se iz svega toga izvučemo s najmanje rana. 

15. Samostalno razmišljanje

Ako se svi smiju, smij se s njima sve dok se ne rugaju i ne smiju drugima.

Katkad je jako teško odabrati trenutak u kojem treba povući crtu i odlučiti razmišljati samostalno. Pogotovu je to jako teško kad nas ponesu neke zajedničke emocije i zanosi. U tim trenutcima svijet počinjemo gledati kao igralište na kojem ratuju naši i oni drugi. Postajemo navijači s kolektivnim načinom razmišljanja, do nas ne dopiru racionalni argumenti. Navijačko i kolektivno razmišljanje također je navika, ali loša i opasna jer razvija nekritičko prihvaćanje onih s kojima sepoistovjećujemo, a bijes i agresiju prema drukčijima. Čovjek je socijalno biće, ali njegova snaga nije u pripadanju stadu, nego u pripadnosti timu. U stadu vlada jedno mišljenje, a u timu svatko mora misliti svojom glavom jer snaga tima ovisi upravo o našim posebnostima koje će, svaka na svoj način, pridonijeti ostvarenju zajedničkoga cilja.

Kad govorimo o inteligentnoj navici samostalnoga razmišljanja, ne govorimo o ljudima koji se osamljuju jer misle da ih nitko neće razumjeti, o onima koji bi najradije sve učinili sami jer im drugi idu na živce, jer misle da ih ne vole i ne prihvaćaju. Govorimo o navici da čujemo druge, prihvatimo činjenicu da nema čovjeka od kojega nešto ne bismo mogli naučiti i o tomu da tuđe samostalno mišljenje nije lošije od mojega zato što se od njega razlikuje. U timu je neopisivo važno imati svoje mišljenje, čak i kad se pokaže da je bilo pogrešno. Naime, svako je samostalno mišljenje dragocjeno: neko zato da ga prihvatimo, a neko kako bi nas svojom besmislenošću poput okidača usmjerilo k rješenju kojega se inače nikad ne bismo dosjetili. 

16. Otvorenost za neprestano učenje

Nakon neugodnih iskustava s dugogodišnjim formalnim obrazovanjem, mnogi ljudi još uvijek smatraju učenje mukom koja završava stjecanjem diplome i dobivanjem posla. I ostanu šokirani kad nakon svega otkriju da nisu konkurentni na tržištu rada jer ne vladaju nekim vrlo posebnim stručnim ili informatičkim znanjima, ne govore strane jezike, nemaju vozački… Oni koji se drže svojih diploma i traže izgovor za neučenje kažu da im je neprestano stručno usavršavanje preskupo. Oni koji žele učiti nikad u povijesti nisu bili u povoljnijem položaju: znanja nikad nije bilo više i nikad nije bilo dostupnije nego danas. Na MOOC-ovima (velikim mrežnim besplatnim tečajevima), poput onih na www.coursera.org, možemo besplatno, na beskrajno zanimljiv način, naučiti praktično sve što nas zanima: od nanotehnologije ili restauriranja srednjovjekovnih inkunabula do učenja stranih jezika ili kuhanja zimnice. Svakoga tko to želi MOOC-ovi u samo nekoliko tjedana dovedu do stjecanja potrebnih kompetencija uz pomoć karizmatičnih profesora, njihovih tjednih zadataka s pametno odabranim filmovima i znanstvenim člancima, mnoštva otvorenih tematskih foruma za diskusiju i malih zadataka. Danas doista više nema isprike za neznanje i nekompetentnost. 

Uostalom, ne mora se učiti ni s pomoću MOOC-ova. Inteligentna navika otvorenosti za neprestano učenje nema ograničenja: učiš gledajući svijet oko sebe, razgovarajući s ljudima, upijajući tuđa iskustva, postavljajući pitanja sebi i svijetu o svemu što te zbunjuje ili posebno zanima. Učiš usputno. Sve što doživiš, svaki tvoj udah prilika je da nešto naučiš – ako želiš. 

Kad govore o neuroplastičnosti našega mozga, znanstvenici ga uspoređuju s mišićima koji jačaju što se više njima služimo. Otvorenost za neprestano učenje danas više nije pitanje inteligentnih navika razmišljanja, nego doslovno stvar opstanka. Neprestano dolaze mlade djevojke i dečki puni novih znanja. Nisam li spremna otvoriti se za neprestano, cjeloživotno učenje, moja diploma – pa bila ona stara samo pet godina – postaje antikvarni papir koji mogu uramiti i držati na zidu, ali mi on sigurno neće priskrbiti ni posao ni uspjeh u životu.