Svijet koji se ne može mjeriti metrom, brojem glava u njemu ili postotcima, tablicama i silnim administrativnim izmišljotinama koje stalno rastu i kojima nas običavaju bombardirati. Svijet koji je toliko životan, vrijedan i prštav riječima, zamislima, prijedlozima i rješenjima da te uvijek iznova zaokuplja, gradi i veseli. Svijet u kojem djeca caruju, a ja ih slušam, učim od njih i usmjeravam ih. U život. U onaj drugi veliki svijet.

Ne volim negativne konotacije koje se vezuju uz posao učitelja. Većina nas bira svoj put i, većina nas, zna zašto i kako kroči tim putem. Velika većina nas zna zašto smo učitelji. Jasno, uvijek postoje pojedinci koji to valjda stvarno ne znaju, ali oni su tu da potvrde pravilo, nisu li?

45 po 45 minuta

Da, zaista nemamo onoliko praznika koliko nam uporno nameću. Nemamo ni slobodnih dana ni trenutaka u radnom danu kad bismo mogli odahnuti i malo odmoriti, proćaskati s kolegicama o sniženjima ili novom receptu. Takvo što jednostavno ne postoji. Naše se vrijeme mjeri drukčije. Naš radni dan je rascjepkan na 45 pa opet 45 pa opet 45 minuta, i tako pet, šest puta dnevno, zaredom. Mislite li da je to jednostavno? Rasporediti svoje radno vrijeme na 45 minuta visoko koncentrirane pozornosti, 45 minuta u kojima osluškujete neverbalne znakove, slušate svakojake izjave, a od njih mnoge nemaju nikakave veze s nastavnom temom, vidite što želite i što ne želite, pomno razmišljate o načinima na koje ćete nastavnu temu predočiti svojim učenicima, motivirate ih na mile i nemile načine, pokušavate iz svake male osobe izvući nešto, barem dijelić nečega, uporno nastojite biti sigurni da su sve te male osobe shvatile cilj, naučile ključni pojam?

A onda, kad zazvoni, imate točno pet minuta da otrčite u zbornicu, zamijenite dnevnike, bacite oko na raspored i u brzoj izmjeni vlastitih saznanja doslovce se resetirate za novi nastavni sat… Još biste malo porazgovarali s kolegama, ma nemojte? Trebate na zahod? Sad nemate vremena. Oprali biste ruke? Ma zašto, opet ćete ih zaprljati kredom, evo, začas, nije ih potrebno stalno ribati… Kolegica vam utrpava nove papire, nove tablice, ima nekoliko brzopoteznih pitanja za vas… Sameljete sve te informacije na brzinu, možete vi to, stalno funkcionirate u tom modu… Gladni ste? Trebate kavu? Ma, da ne bi… Ulazite u učionicu i tamo vas čeka sasvim druga hrpica djece, koja nema nikakve, baš nikakve dodirne točke s onom otprije deset minuta. S njima plivate ispočetka, osluškujete nanovo.

Sve je to jedan ubrzani kaos. Nije negativan, nije loš, nitko se ne žali na nj, mi znamo djelovati i živjeti u njemu, ali drugima je nezamisliv. Mislite li da je naš radni dan gotov kad prođe onih nekoliko puta 45 minuta i nekoliko puta 5 minuta? (Nisam matematičarka, al’ čini mi se da se dnevno popne na nekih pet sunčanih sati u školi.) Ne, naravno da nije! Cukam bilježnice, domaće zadaće, projekte, plakate, PP-prezentacije, lektirne zadatke, testove, radne listiće… Za sve mi treba jedan mali kamiončić… Nikad dosta vrećica, platnenih, zbog ekologije J … Vučem ih doma pa ih vučem natrag u školu… Nemam kabinet u školi u koji bih sjela i pregledala sve te hrpe učeničkih radova pa cukam. I ne, ne pregledavam učeničke radove da bih im rekla kako ništa ne znaju, kako me ne slušaju, kako su ovakvi i onakvi… Pregledavam ih da bih im dala povratnu informaciju o njihovom napretku, ukazala im na dobre strane, pokušala usmjeriti k boljemu, naučila ih nešto… Jer, znate, ja sam učiteljica, pa mislim da svoje učenike nečemu trebam i naučiti! I da, govorim o napretku svakoga učenika, jer, znate, mi ih ne mjerimo prema drugima, mjerimo ih prema njima samima. Da, jako puno znamo o njima, oni su naši učenici i mi ih učimo. Zgodno, zar ne?

Stoga, dnevno, na onih cca pet sati dodajte još barem tri sata ocjenjivanja, pregledavanja, bilježenja, planiranja, pripremanja… I to u kasne noćne sate, jer danju živite, imate obitelj, djecu, prijatelje, obaveze… Trebate ih i oni trebaju vas!

Iz vikenda si odmah morate izuzeti nekih 4-5 sati. Nemoguće je, unatoč svim godišnjim i mjesečnim izvedbenim, okvirnim i inim planovima, pripreme za tjedan napraviti na dnevnoj bazi, u tjednu. U tjednu se bavite učeničkim radovima, a vikendom ih planirate, te zadatke, poticaje, upute koji će onda dovesti do tih učeničkih radova s početka priče.

I dobro je kad ste organizirani, i sve lijepo isplanirate na vrijeme… Ali! Kad uleti neplanirani sat, izložba, kazališna predstava, gostovanje, predavanje, radionica… e, onda sve to trebate upisati, opisati, uputiti, oprimjeriti i, naravno, smisliti ishode, ciljeve, zadatke, učinke vezane uz temu i za nju, a nimalo pomaknute od godišnjih, općih, ključnih pojmova PiP-a. Morate opravdati što ste se malo pomaknuli s ravne lanirane crte! Što je PiP? Nije važno, stvarno. Drugima nije važno. Za primjer, to je kao jedan pametni i zgodni direktorčić koji vam je davno rekao kako, kada, gdje, zašto i što morate raditi i vi ga bespogovorno slušate. Razmislite, koliko zgodnih i pametnih direktorčića poznajete?

Slobodni dani u spa-zoni

Trebate slobodan dan? A tko će vas zamijeniti? Smijete, ali morate napisati zamolbu, na vrijeme. Zakonski, imate pravo na takav dan, tri puta godišnje, kažu. Tko god vas zamijeni, kao da nije. Ne zato jer ne zna, jer ne može, jer je to napravio lijevom nogom…, nego zato što se vi opet, u nekom trenutku, morate vratiti na to gradivo da biste oslušnuli kako vaši učenici dišu s njime. Pa ispada da radite ispočetka.
Proljetni praznici postoje za učenike, stalno nam to serviraju. Mi nemamo pravo na njih. Nama, kao, ne trebaju. Pa nam onda smišljaju raznorazna usavršavanja, radionice, priče i pričice, da se slučajno ne bismo malo opustili. Kao da bismo se znali opustiti u tih nekoliko dana! Mi djelujemo na frekvenciji s koje se najprije trebamo iskopčati, a to traje barem desetak dana. Taman onoliko koliko je potrebno da se opet počnemo ukopčavati. I, da, zaboravite na svekolika svehrvatska spajanja praznika s vikendima. Toga nema! Vi ste ti koji nam uzmete djecu pa mi onda nemamo s kim raditi taj neki petak ili ponedjeljak u godini… Ali mi svejedno radimo, tek toliko, da možemo upisati sat i prenamijeniti svu silnu papirologiju jer nismo mogli napraviti ništa planirano pa sad moramo opravdati to što smo radili/pisali. Zapravo, bilo bi jednostavnije da nam ostavite djecu. Ili da i mi spojimo radne i neradne dane? A ne, ni slučajno, zamislite da netko za to sazna? Da se piše u medijima da učitelji nisu radili?!
Ne žalim se, namjera ovoga teksta daleko je od toga. Imam najljepši posao na svijetu. Ne kažu zalud da učiteljevanje nije posao, nego poziv. Jer, zaista jest. Poziv da prepoznaš mogućnosti svake male osobe, poziv da se nasmiješ i tuguješ s djecom, poziv da uvijek ispočetka pomičeš vlastite granice, mogućnosti, želje i snage. Malo je ljepših stvari od uspjeha tvojih učenika, od njihove sreće zbog malih stvari, od tvoje sreće zbog njihovih velikih očiju koje su tu, u toj učionici, i žele znati. Ponekad više, ponekad manje. Ali žele. Nijedan učenik ne cijeni učitelje koji ih ne uče. Njihov je posao biti učenik, sjediti tamo, u učionici, i ne gubiti dragocjeno vrijeme. Moj je posao biti učitelj, naučiti ih, sve do jednoga, životnim vrijednostima, prepoznavanju prepreka, hvatanju osobnih ciljeva i mogućnosti i gradivu. Kakvo god to gradivo da jest, veliki PiP je naredio što moraju znati. I kako moraju znati. Ja, naime, da bih isplanirala na koji ću ih način učiti u svakoj novoj školskoj godini, trebam mjesec dana za stvaranje ishoda, ciljeva, raznoraznih inačica priprema, planova itd., itd., itd. Za to mi trebaju ona tri tjedna u kolovozu kad je godišnji odmor već odavno završio, a nova nastavna godina se primiče vrtoglavom brzinom.

I na kraju – godišnji odmor!
Da, eto, i mi učitelji imamo godišnji odmor, i on, slovom i brojkom, traje trideset (30) dana. I moramo ga koristiti ljeti, kolektivno. I naš radni dan ponekad traje pet sati, a ponekad deset. Vikende nam ne plaćaju dodatno. Prijevoz nam ne plaćaju. Obvezni smo se stručno usavršavati, ali to nam nitko ne plaća. Ja nikada neću biti dovoljno plaćena za posao koji radim. Kao ni velika većina ostalog radnog pučanstva.
Jednostavno, ne volim kad se uz moj učiteljski poziv vežu negativne konotacije. Ništa nije u tom poslu negativno – ni preniska plaća, ni šuć-muć radno vrijeme, ni noćni rad za zaslonom, ni previše mahom nepotrebne papirologije ni ovih 30 ljetnih dana odmora, ništa. Samo je vrijedno. Vrijedno svakog onog napretka male osobe, svakog njegovog pomaka i novoga saznanja, svega što će se utkati u čovjeka godinama poslije. Ne razmišljam o vrijednostima, budućnostima, razlozima… Samo radim. I zato zaslužujem dnevni odmor, godišnji odmor. Ništa manje i ništa više od svake druge prosječne radno sposobne jedinke u ovoj našoj državici u kojoj je glavna ljetna razbibriga čuditi se ljetu i vrućini i brojiti koliko tko ima dana za odmor. Cheers!

……………..

Majda TOMETIĆ,

prof. hrvatskog iz OŠ Stjepana Bencekovića Zagreb

autorica bloga samojednamama