Postoji li, u ovome trenutku, kontroverznije pitanje od ocjenjivanja? Ako nije na vrhu popisa, svakako je blizu. Dok mnoge škole prelaze s tradicionalnog sustava ocjenjivanja prema ocjenjivanju utemeljenom na standardima [ocjenjujući vještine i razinu ovladavanja njima], učitelji, roditelji i djeca su zbunjeni.

Iako nije cilj ovog članka detaljno se baviti tom temom, čitatelji će željeti čuti kako u potpunosti podupiremo tu promjenu. Pomak prema izvještavanju o učeničkom razumijevanju sadržaja i o razini ovladavanja vještinom, umjesto rangiranja učenika jednih naspram drugih, pozitivna je promjena. To je trend koji je trenutačno u velikom zamahu, ali u mnogim je školama još uvijek na snazi praksa tradicionalnog ocjenjivanja.

OVO SU TRADICIONALNE PRAKSE OCJENJIVANJA KOJE TREBA PREISPITATI:

DODATNI BODOVI IZ NEOBRAZOVNIH RAZLOGA. Kada učitelj ponudi dodatne bodove učenicima koji donesu kutiju s maramicama ili onima koji se sjete odložiti mobilni telefon na predviđeno mjesto prije ulaska u učionicu, koju poruku šalje učenicima koji nisu u mogućnosti priuštiti zalihe za učionicu ili nemaju telefon? Pa i kada su bodovi minimalni i ne utječu na zaključnu ocjenu, poslana je jasna poruka. Neki učenici imaju obrazovnu  prednost zato što imaju ekonomsku prednost.

OCJENJIVANJE DOMAĆE ZADAĆE. Ako je siromašnoj djeci teže ispuniti domaću zadaću, tada ocjenjivanje domaće zadaće produbljuje štetu. Čimbenici koji su izvan učenikove kontrole, ne smiju negativno utjecati na njega.

KOMPARATIVNO OCJENJIVANJE. Kada god temeljimo ocjenu, makar i djelomice, na tome koliko je dijete uspješno u odnosu na drugu djecu, pozivamo na nejednakost. Neki učitelji još uvijek ocjenjuju uz pomoć zvonaste krivulje, ali i neke slične prakse i dalje su prilično uobičajene poput testova u svrhu rangiranja učenika ili namjerna izrada testova koji su preteški. Dajte da, umjesto toga, primjenjujemo procjene koje pokazuju jesu li djeca usvojila gradivo, slavimo kada svi učenici zadovolje standarde i ponovimo lekciju ako to nije slučaj.

DAVANJE OCJENE NULA, ODUZIMANJE BODOVA ZA ZAKAŠNJELI RAD, PROSJEK OCJENA. Sve su to uobičajene prakse tradicionalnog ocjenjivanja koje se više oslanjaju na prilagođavanje zahtjevima učitelja, nego na ostvarivanje postignuća i ovladavanje vještinama. Takve prakse također otežavaju djeci oporavak nakon što im je život na tjedan ili dva prekinuo učenje. Dajte da ocjenjujemo dijete tada kada je ovladalo sadržajem ili vještinom, a ne da se vodimo time koliko je brzo to učinilo i koliko je način na koji je to učinilo u skladu sa zahtjevima učitelja.

NEDOPUŠTANJE PONOVNOG ODGOVARANJA. Neki tu praksu smatraju mekanim ocjenjivanjem. Zapravo je upravo obratno. Dopuštajući učenicima da učine korak unatrag i pokušaju ponovno , dajemo im mogućnost da uče iz svojih pogrešaka i postignu uspjeh nakon neuspjeha. (Usput rečeno, to se događa i u mnogim situacijama izvan škole. Moguće je pasti na vozačkom ili pravosudnom ispitu, ponavljati ispit više puta i na kraju položiti.) Upornost je bitna društvena i emocionalna vještina koju učenici moraju naučiti i vježbati. Druga šansa je posebno bitna za učenike čiji je život turbulentan.

PREPUŠTANJE NADOKNADA ČLANOVIMA OBITELJI. Je li u vašoj školi uobičajeno da roditelji angažiraju instruktore kako bi pomogli djeci razumjeti sadržaje ili ostvariti uspjeh na testu? Daje li se prešutno nekim obiteljima na znanje da je potrebna dodatna pomoć izvan škole? Ako je to slučaj, tada postoje nevidljiva pravila ponašanja za obitelji. Ako imate mogućnosti, možete pomoći djetetu ostvariti bolje ocjene. U školi u kojoj je zastupljeno komparativno ocjenjivanje, nejednakosti se samo produbljuju. Na kraju se pitamo zašto bi čimbenici koji su izvan djetetove kontrole trebali utjecati na njih (u tom slučaju socioekonomski status). Ne trebaju i ne smiju.

Mnoge tradicionalne prakse ocjenjivanja ostavljaju siromašne učenike u zaostatku. Kada je uspjeh učenika ovisan o sustavu obrazovne potpore izvan škole, znatan broj naše najugroženije djece stavljamo u podređen položaj. Ti se učenici često osjećaju manje vrijednima i nesposobnima nositi se s prividno nepremostivim preprekama. Rezultat su osjećaji nemoći i beznađa koji mogu dovesti do problematičnog ponašanja i obrazovne isključenosti. Stvara se začarani krug jer ta kontraproduktivna ponašanja dovode do loših ocjena i daljnjeg zaostajanja.

■  ŠTO ČINITI? ■

Druga tradicionalna praksa ocjenjivanja koju treba preispitati uglavnom se oslanja na testiranje u svrhu procjene. Poigrajmo se malo tim kako bismo vidjeli možemo li bolje. Zamislite da ste upravo dobili uredbu vodstva škole koja zabranjuje upotrebu kvizova u svrhu ocjenjivanja učenika. Kako ćete sada saznati što su učenici naučili i što su sposobni činiti? Ovaj smo misaoni eksperiment primijenili na srednjoškolske učitelje nekoliko puta. Nakon nekoliko trenutaka dezorijentiranosti, ideje počinju teći brzo i nekontolirano. Evo nekoliko najboljih ideja koje smo čuli:

• Dajte učenicima mogućnost da procijene razumijevanje cijelog razrednog odjela.
• Upotrijebite projekte [prezentacije, filmove, društvene igre, umjetničke projekte, pjesme, pisanje dječjih knjiga].
• Dopustite učenicima da odaberu zadatak kojim će najbolje pokazati što su naučili.
• Češće dopuštajte samoocjenjivanje učenika.
• Koristite se dnevnikom učenja.
• Promatrajte učenike dok rade i vodite bilješke što znaju, a na čemu trebaju dodatno poraditi.
• Neka učenici naprave popis uobičajenih zabluda i pogrešaka i objasne zašto se one javljaju.

Imate li još kakvu ideju? Kako još možemo procijeniti učenikovo znanje na način da se procjenjujući zapravo fokusiramo na učenje? Koju praksu procjenjivanja možemo uvesti kako bismo omogućili svim učenicima poštenu priliku da pokažu svoje znanje? Dajte da nastavimo s raspravom!

■ NAPOMENA ■ autor: Mike Anderson, učitelj i savjetnik, s više od 25 godina rada u nastavi, predavač na sveučilišnim kolegijima, autor knjiga iz područja obrazovanja, višestruko nagrađivan za svoj rad, živi u Durhamu, državi New Hampshire u Sjedinjenim Američkim Državama. ■ SAD: Leading Great Learning – mrežna stranica Mikea Andersona nazvana prema istoimenim metodama o kojima poučava sa suradnicima; namjera im je biti potpora učiteljima u primjeni socioemocionalno utemeljenih metoda u obrazovanju. ■ izvornik: leadinggreatlearning.com ■