Tom Service, kritičar i muzikolog koji se od djetinjstva divi dirigentima i njihovoj moći, u ovoj knjizi donosi svoj odabir šestorice dirigenata – Valerija Gergijeva, Marissa Jansonsa, Jonathana Notta, Simona Rattlea, Ivána Fischera i Claudija Abbada.

Autor ulazi u prostorije za probe nekih od najinspirativnijih orkestralnih suradnji na svijetu – i bilježi kako velika dirigentska imena stvaraju i rade s velikim orkestrima. U tekstu koji slijedi donosimo atraktivne ulomke iz uvodnog dijela knjige (u prijevodu Ivane Fabić) u kojoj autor pokušava odgovoriti na dva temeljna pitanja: što to zapravo dirigenti rade i što se krije ispod fraze „umjetnost dirigiranja”.

Stalna interakcija

Priča o tome kako se dirigiranje mijenjalo kroz tisućljeća od grčke heironomije do koreografija današnjih maestra nije toliko drama o raspravama, diktatima i titanskim osobnostima koje stoje pred orkestrima koliko je priča o stalnom razvoju komunikacije i interakcije. Priča je to o načinu na koji su različite generacije glazbenika reagirale na različite vrste vođa. Drugim riječima, u dirigiranju je riječ o suradnji, politici i društvu.

U nedavnoj je prošlosti to često značio hijerarhijski oblik komunikacije koji su mnogi uspoređivali s diktaturom – fašističkom, komunističkom ili drugom. Nije nam potrebna forenzična oprema kulturnog povjesničara kako bismo razotkrili simbolizam čovjeka sa štapom koji hijerarhijski raspoređenim falangama dobro odjevenih muškaraca govori što će raditi (orkestri su, naime, bili većinom sastavljeni od muškaraca do 1930-ih i 1940-ih) i viče na njih ako to ne naprave dobro.

Kao što je Elias Canetti napisao u poznatom ulomku u knjizi Masa i moć: „Nema očitijeg izraza moći od izvedbe dirigenta… On je živo utjelovljenje zakona, pozitivnoga i negativnoga. Njegove ruke naređuju i brane. Njegove uši traže greške.” Nedavno je umjetnik Christian Marclay razotkrio koliko je šupalj kult dirigenta u svojim Diktatorima, gdje je spojio dvadeset i pet naslovnih omota na kojima su maestri u raznim pozama taštine te tako stvorio mozaik slika veličine zida. Dirigenti su prikazani zatvorenih očiju, stisnutih šaka, uzdignutih štapića, gelirane kose, svi muškarci, svi dobro osvijetljeni i svi fetišistički objekti čiste prijeteće moći – moći bez odgovornosti jer nijedna slika ne prikazuje glazbenike na krajevima njihovih štapića.

Kao da su dirigenti uzdignuti u neki iznadzemaljski svijet u kojem više ne trebaju svoje ponizne orkestre kako bi stvarali glazbu. Mnogi dirigenti i sami uživaju u fetišu svoje pretpostavljene nadmoći slaveći ontološku grešku – da u odsutnosti živih skladatelja, s obzirom na to da su svi od Bacha do Stockhausena sada mrtvi, dirigent može i prelako preuzeti potpuni glazbeni autoritet. Zato je na posljednjim Karajanovim omotima snimaka njegovo ime napisano većim slovima nego Beethovenovo ili Wagnerovo. Ali čak i najbezazlenija karikatura dirigenta kao despota, i dalje treba svoje glazbenike. Bez glazbenika, svi su oni samo dirigenti iz fotelje. (…)

Dirigenti (ni)su žene

Očito je što dirigenti u ovoj knjizi nisu: najočitije jest da oni nisu žene. Spolna ravnopravnost u dirigentskoj profesiji možda i nije puno drukčija od one u višim područjima politike ili poslovnog svijeta, uključujući i važnije umjetničke organizacije. No ta je razlika groteskna kad razmislite o sastavu većine velikih orkestara, koji se polako približavaju točki ravnopravnosti (posebno u Britaniji, no i u ostatku svijeta). Sudeći prema sastavu mladih orkestara u svijetu, uskoro će biti – ili bi trebalo biti –

više žena nego muškaraca u profesionalnim orkestrima diljem svijeta.

Stanje je drukčije na dirigentskim studijima u svijetu. No istina je da ima proporcionalno mnogo više studentica dirigiranja nego što ih je u profesionalnoj struci. Međutim, danas je to i generacijski fenomen i pitanje kulturne ili spolne politike.

U Kini, primjerice, postoje cijele dinastije žena dirigenata. Najpoznatiju dirigenticu koja je uspjela na zapadu, Xian Zhang, poučavala je žena, a i nju je poučavala dirigentica. A u Portugalu su pak na glavnim glazbenim položajima žene, osobito engleska dirigentica Julia Jones koja je glavna dirigentica u Nacionalnom kazalištu São Carlos u Lisabonu i gošća dirigentica u Bečkoj državnoj operi i Britanskoj kraljevskoj operi u Covent Gardenu. Polako će se uspostaviti ravnoteža, no to doba još nije stiglo i ostaje jednostavna činjenica: glavne dirigentske položaje u velikim svjetskim orkestrima u Londonu, Berlinu i Amsterdamu zauzimaju muškarci. (…)

• 

• 

• 

• 

Glasni tirani

Danas se gotovo svi dirigenti smatraju demokratima. Koriste se modelima autoriteta koji su puno manje hijerarhijski nego prijašnjih desetljeća, osobito u razdoblju glasnih tirana poput Toscaninija i manje glasnoga, no jednako despotskog Fritza Reinera. No lakše je reći da ste demokrat nego doista i biti jedan od njih na pozornici. Kako voditi ansambl od stotinu neukrotivih individualaca – što većina svirača instinktivno i jest – a da im jednostavno ne kažete što da rade?

Kako biti demokrat kad više nema dovoljno vremena za probe, koncert je idući dan, a djelo i dalje ne zvuči kako biste htjeli? I dok glazbenici tvrde da bi svi htjeli reći svoje kao individualci, to je samo jedan dio zamršene psihologije orkestralnog izvođenja. Kao kolektiv oni žele i trebaju osjećati da idu u istom smjeru, da ih netko vodi. Jedna od razlika u dirigiranju danas i prije pola stoljeća jest da su razlike između onoga što dirigenti kažu da se događa i onoga što se uistinu događa manje i orkestri manje vjeruju galami koja se stvara oko maestra. Isto čini i publika. A opet, taj je vođa orkestralne izvedbe još nužan, čak i onima koji misle da na svijetu više ne bi trebali postojati dirigenti, kao ni svemoćni politički vođe. Sviđalo se to nama ili ne, mi čitamo izvedbe orkestara s pomoću dirigentskih gesti, zvukova i kretnji koje rade glazbenici.

U službi ega

Svaki dirigent kojeg ćete sresti – i svaki koji danas radi – želi da mislite da su oni u svojim izvedbama u službi glazbe, a ne vlastita ega. A to ne može uvijek biti točno. I to ne samo zato što biti u službi glazbe katkad znači ući u dubine vlastita ega poput kakva psihoanalitičara kako biste spoznali istinu o nekoj Mahlerovoj simfoniji, Brucknerovu sporom stavku ili klavirskom koncertu Rahmanjinova. No što ako su imali pravo? Colin Davis se time bavi već više od šest desetljeća. Vodio je orkestre u Americi, Njemačkoj i Britaniji, gdje je bio glavni dirigent Londonskog simfonijskog orkestra od 1995. do 2006. Razmišljajući o svojem životu u glazbi, rekao je autoru ove knjige razoružavajućom iskrenošću: „Vi kao dirigent uopće niste bitni. A ako mislite da jeste, varate se. Trebate se riješiti svojeg ega.” Iza Davisove samoosude nalazi se prava istina o dirigiranju. Postoji nešto što se događa između glazbe, dirigenta i glazbenika, što je u izvedbi veće od zbroja njezinih dijelova. U tim trenutcima dirigenti doista misle da glazba jednostavno teče kroz njih.

POHVALE KNJIZI

Panorama velikih dirigentskih osobnosti i važnih europskih orkestara (Londonski simfonijski orkestar i Svjetski orkestar za mir, Kraljevski Concertgebouw orkestar, Bamberški simfoničari, Berlinska filharmonija, Budimpeštanski festivalski orkestar i Festivalski orkestar iz Luzerna) u šest poglavlja knjige otkriva tek djelić magije i alkemije glazbe koja je toliko bliska svakom slušatelju, a opet nedokučiva.

U knjizi i detaljima jednako će uživati stručnjaci, pasionirani slušatelji klasične glazbe, posjetitelji koncerata, kao i znatiželjnici koji kroz ovaj aspekt društvene zbilje i kulture mogu promatrati i prelamanje sociopolitičkih uvjetovanosti i posljedica te način psihosocijalne interakcije u čudesnoj, specifičnoj zajednici kakva je orkestar.

Iva LOVREC ŠTEFANOVIĆ, muzikologinja

Strastvenost Toma Servicea vidljiva je od prve stranice knjige… On spaja dubinsko razumijevanje i analizu glazbe s entuzijazmom vodećih dirigenata i posebnim pristupom glazbenim probama. Rezultat je zapanjujući… Trudom autorove gotovo šamanske osobnosti ova nam knjiga pokazuje kako glazba uživo može biti ‘dovoljno dobra’ ili posve nadahnjujuća.

New Statesman