Knjiga Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime svojevrsni je nastavak pjesmopisa i životopisa Za svojim pjesmama Petra Gudelja. Lirski je to dnevnik u kojem Gudelj, bez ijednog nadnevka, bilježi stvarnost koju živi i koja ga posljednjih godinu-dvije okružuje.

Bilježi novu stvarnost, tzv. novo normalno, koje svi živimo otkako se borimo protiv pandemije koronavirusa, ali i vlastitu stvarnost, točnije prošlost, čije su rane življe nego ikad prije i bol zbog koje je budućnost sve neizvjesnija. U ovom dnevniku, koji je nesumnjivo lirski i koji je još jedna potvrda da je Gudelj jedan od naših najvećih pjesnika, piše pjesme čak i kada to ne planira, ne želi, kada ga ruka zaustavlja i opominje, kad ga potres prekida, kada mu prijeti respirator, kada je smrt, po ujevićevski, sveta.

Kuća u riječima

Pandemiju koronavirusa Gudelj u dnevniku naziva kugom koja može, kako piše „svaki čas završiti / tvoju knjigu i tebe“, ne plaši se smrti, nego je priziva, očekuje, svakog jutra.

Već dvije ili tri godine, dani nam prolaze u izolaciji, samoizolaciji, općoj karanteni, redovima pred trgovinama u koje ulazimo jedan po jedan, držanju propisanoga fizičkog razmaka. Jer kao što Gudelj i piše: „Sve stalo. Ne voze vlakovi, autobusi, tramvaji. Ne lete zrakoplovi. Lete samo vrane: jedna po jedna ili dvije po dvije. I na propisanoj udaljenosti.“ Gudelj je pjesnik cjeline, u njega nema ničega fragmentarnog.

U građevinskoj djelatnosti, jedinoj koja u ovim postpotresnim vremenima profitira, Gudelj zida kuće, od temelja do krova. Jednu za drugom, danju, noću, čak i kada mu desna ruka izmiče, kada ga zaustavlja, Gudelj slaže crjepove istom žestinom kako ih je potres na Baniji rušio. Pjesnik je to, što se i u ovom dnevniku potvrđuje, zavičaja, ali nisu njemu zavičaj samo Imotska krajina i Beograd, njemu je, kako je pisala Vesna Parun, „poezija i dom i majka i potomstvo“. Jedina je njegova kuća u riječima. Bira ih potanko, oprezno, dugo, svakoj mjeri ritam, ne troši ih uzalud.

Uplašena smrt

Oči Petra Gudelja u ovoj knjizi pišu i o godinama samoprogonstva u Beogradu prije i Zagrebu nakon rata, o drači i drijenku u njegovoj Imoti, zemlji pod Biokovom, majci kojoj je troje djece preminulo, ocu čiji datum smrt uvijek „promaši“ za dan. Oči Petra Gudelja vide i gledaju: od požara, poplave i potresa u kontinentalnoj Hrvatskoj, duše poljskog turista na Biokovu koja će se negdje, na nebu, s njegovom sresti, do Avale, Beograda, Šumadije. Traže oči Petra Gudelja novu kuću u okolici Zagreba, pod Samoborskim gorjem, u točki u kojoj nastaju Alpe, blizu Varaždina, ali nema te kuće. Kuća mu je i dom i domovina u riječima. Oči mu sastavljaju one rascjepe u zemlji što ih je potres otvorio na Baniji. Nikada ne lutaju šumom – kada gledaju, rastu hrastovi, jaseni, bukve. Njegove oči odobrovolje čak i vrane, zmije, poskoke, munje. Pred njegovim očima nestaju magle, one dižu oblake, daleko, Bogu pod pete, a vukovi više ne proždiru jarebice. Piše Gudelj i o smrti, o sebi, o zemlji u zemlji, prahu u prahu, tako živo i sigurno da se smrt uplaši i pobjegne. [Iz pogovora Glorije Lujanović]

Nigdje Hrvatska nije tako sanjana i voljena kao u pjesmama Petra Gudelja

Ova knjiga poetskih zapisa nije samo dnevnik velikoga i važnog pjesnika koji iz knjige u knjigu sve dublje uranja u sebe, nego i svjedočanstvo, dokument jednog vremena u kojemu je saharski pijesak tjednima kao taoca držao nebo iznad Hrvatske, od magle se nije vidjela Medvednica, a na ulicama ništa što grad čini gradom, čak su i vrane letjele u skladu s epidemiološkim mjerama.

Svojim pjesmama Petar Gudelj gasi požare, rukama nanosi kišu na brdovite, vatrom zahvaćene predjele, miluje buru da nam manje odnosi krovove s kuća, smiruje valove, priziva plime. Gradi joj nove putove i staze, obnavlja šume novim sadnicama hrasta. A kad napokon napiše pjesmu, onda se tlo zatrese. Nije to potres, to Petar Gudelj stavlja točku nakon zadnjeg stiha, zabilježeno je u pogovoru Nigdje Hrvatska nije tako sanjana i voljena kao u pjesmama Petra Gudelja.