Dr sc Deniver Vukelić, povjesničar kojeg u medijskom žargonu nazivaju doktorom za magiju, svoje je golemo znanje o tom kompleksnom fenomenu prezentirao u opsežnoj knjizi Magija na hrvatskome povijesnom prostoru. Riječ je o popularno-znanstvenom djelu koje odgovara na intrigantno pitanje u kojoj je mjeri magija utjecala na ljudske živote, kulturu i svakidašnjicu od prapovijesti do današnjeg doba.

Što ste doznali tijekom dugogodišnjih istraživanja? Koliko magijske prakse i vjerovanja uistinu utječu na naš život?

– Magijske prakse i vjerovanja mnogo utječu na naš život. U starijim su razdobljima ljudi vjerovali da, ako im ne može pomoći svećenik iz religije kojoj pripadaju ili magijski praktičar s njihova područja, valja pomoć tražiti od susjednih svećenika ili praktičara drugih kultura. Danas je situacija još složenija: ljudima su zbog brzine protoka informacija dostupne prakse svih civilizacija i kultura na planetu, a lokalni praktičari više ne slijede samo svoje lokalne, naslijeđene tradicije nego i mnogobroj[1]ne druge, pa i sasvim suprotne magijske rituale. Tako čovjek pokušava pobijediti sveprisutan egzistencijalni strah od bolesti, nepogode i smrti, strah od nepoznatoga i strah od velikih kozmičkih pitanja na koja nema odgovor.

U kojim životnim situacijama ljudi danas posežu za magijom?

– Čovjek 21. stoljeća u velikoj mjeri i dalje će, ako se on sam ili netko njemu blizak razboli, odlaziti k liječniku kao predstavniku znanosti, moliti se božanstvu religije kojoj pripada u objektima njegova ili njihova štovanja ili pak u vlastitoj privatnosti, ali i koristiti se različitim magijskim praksama, koje su danas često zamaskirane u kišobran-pojam alternative. Riječ je o uporabi amuleta i talismana, posjetu nekom prostoru koji se smatra svetim ili iscjeljujućim, dodirivanju ostataka nekih posebnih osoba ili pak posjetu različitim javnim i privatnim magijskim praktičarima.

Koje su magijske prakse bile najzastupljenije na našim prostorima, a koje su ostale u upotrebi do danas?

– Najčešće su prakse u svim društvima one vezane za amuletsku magiju, dakle magijske objekte i predmete za koje se vjeruje da štite nositelja, potom za divinacijsku magiju, odnosno za sve oblike proricanja kao što su tumačenje snova, geomantija, hiromantija, kleromantija, kartomantija te iscjeliteljske sustave biljne i verbalne magije. Ukratko, riječ je o onim praksama koje su vezane za zaštitu, proricanje budućnosti ili liječenje – tri često najbitnija segmenta ljudskog života.

Postoje li na hrvatskim prostorima autohtone magijske prakse?

– Većina magijskih praksi ima slična obilježja na europskom, ali i širem području, poput bliskoistočnoga. Izdvojio bih kao zanimljivost vjerovanja u psihonavigacijsku magiju krsnika i štriga, dobronamjernih i zlonamjernih magijskih praktičara za koje se u Istri i na Kvarneru vjerovalo da mogu ljudski oblik mijenjati u životinjski te štititi, u slučaju krsnika, ili štetiti, u slučaju štrige, urodu i plodnosti zajednice. Ovaj primjer nije posve autohton jer postoje sličnosti u vjerovanjima u našem susjedstvu, pa su tako u Italiji zabilježeni benandanti i streghe, u Mađarskoj taltoši, u Srbiji vjetroviti ili zmajeviti ljudi i slično.

Druga, meni vrlo zanimljiva praksa jest osteomantska praksa tumačenja sadašnjosti i proricanja budućnosti iz kostiju životinja, posebice ovčje, kozje ili svinjske plećke, što je bilo rašireno u zajednicama u Lici, Dalmatinskoj zagori i Hercegovini.

Basme, uroci i kletve tri su najčešća modela usmene, odnosno verbalne magije koja pripada pučkoj kulturi. Možete li izdvojiti neke neobične primjere s područja pučke kulture?

– Zanimljiv pristup možemo vidjeti u magijskoj formuli protiv tuče koja je sačuvana u glagoljičkoj knjizi s početka 18. stoljeća koju je zapisao pop Ivan Rudić iz Sali. U prvom dijelu tako možemo čitati: „Zakljinam te, oblače zali i grade, ki si u oblaku, + u jime oca + i sina + i duha sve[1]toga + amen, i da ne pristupite glasa moga i da ne pustite zaloga dažja ali grada, koji je u oblaku, na polja naša i na vinogradi naši, + u jime Isusa + Nazaranina + propetoga cesara, velikoga Boga + i blagoslivljam te + u jime oca + i sina + i duha svetoga + amen.“

Tekst ove zakletve, kako ju se naziva, zapisan je na još dvije stranice, a izvodila se usmeno i performativno te ju je, kao što možemo vidjeti, izgovarao kršćanski svećenik. Ona u sebi sadržava kršćanski religijski narativ, ali po načinima izvedbe, obliku i sadržaju teksta to je usmeni magijski narativ kojim se pokušavao otjerati oblak s tučom od polja, koji se k tome i personificirao kao živo biće zle namjere.