Novi roman Ivana Aralice Mačke i macani (Završna) već i pod[1]naslovom sugerira da je riječ o završnoj priči Blažinih priča, zasebnog ciklusa u autorovu opusu kojemu još pripadaju romani Farrell i Duh zloduha te zbirka pripovjedaka Grmovi divljih ruža, premda od Blažina pričanja u ovom romanu nalazimo samo dvije anegdote, jednu o nesuđenom piscu Jakovu Rubi, oboljelom od afazije, drugu o Šimunu Vugi, dovitljivom obljubitelju udanih žena.

Za razliku od većine dosadašnjih Araličinih romana, Mačke i macani nemaju u podlozi čvrstu i razgrananu fabulu, nego okosnicu romaneskne strukture čini na trenutke u naraciju zaogrnuta, na trenutke esejistička, na trenutke polemična, na trenutke gnomična rasprava o naravi i smislu pripovijedanja.

Roman esej

U žanrovskom je smislu roman kompleksan. Ovisno o tome na koji aspekt romaneskne strukture stavljamo težište, može se govoriti o romanu s ključem pisanom u duhu poetike novog žurnalizma, o autobiografizmu karakterističnom za hrvatsku prozu s kraja prošlog stoljeća, o polemičnom romanu i o romanu eseju. Autorova zaokupljenost temom smisla pripovijedanja i uloge pripovjedača u životu zajednice na stanoviti način uzrokuje ne samo brojne metapoetičke i autoreferencijalne iskaze nego i ekskurse u recentnu književnu stvarnost i polemiku s akterima te stvarnosti itekako prepoznatljivim premda neimenovanim ili s izmišljenim imenima. Središnji su među takvim likovima samoljubivi književni kritičar Nikita Goriš i Zlatokosa kao predstavnici onog poimanja književnosti s kojim autor u svojem romanu polemizira.

Od prethodnih Araličinih romana možda su Ambra i Fukara najbliži Mačkama i macanima po tom polemičnom zahvatu u recentnu kulturnu i političku stvarnost, no u ovom romanu izostaje širina epskog zahvata karakteristična za Ambru i Fukaru, a uz polemični ton između redaka osjeti se i stanovita skepsa i žal nad neumitnom prolaznošću svega pod kapom nebeskom.

Autobiografski pečat

Zanimljiva je pozicija pripovjedača u ovom romanu. Ne misli se naravno pritom na činjenicu da je pripovjedač u prvom licu i da je istodobno protagonist romana, nego više na to da se taj protagonist nedvosmisleno u cijelom romanu izjednačuje s građanskom osobom samog autora, što romanu daje snažan autobiografski, gotovo memoaristički pečat. Takav postupak pisac rabi i u romanu Sjene. Te prijelaze iz književnog lika u javno poznatu građansku osobu prati nenametljiv pomak diskursa od literarnoga k dokumentarističkom i autobiografskom diskursu.

Usput zainteresiranom čitatelju otkriva neke zanimljive relacije s protagonistima hrvatske kulturne i političke scene, od kojih neke imenuje, kao primjerice urednika i prevoditelja Zlatka Crnkovića ili glumicu Enu Begović, dok druge ne imenuje, ali su prepoznatljivi i površnom poznavatelju hrvatske suvremene i nedavne kulturne i političke scene. [Iz pogovora Damira Pešorde]

Araličin nesporazum s književnim mainstreamom

Prijelazi iz literarnoga u dokumentarno i memoarsko autoru, između ostalog, služe da još jedanput razjasni vlastitu poziciju u hrvatskoj literaturi, ali i politici. Araličin nesporazum, ako se to tako može nazvati, sa suvremenim književnim mainstreamom, koji nije nesklon pripisivati si alternativnu ili disidentsku poziciju mimikrije radi, jest u poimanju književnosti, a ne samim djelima koji izlaze iz njegove radionice. Barem onda kad nemaju tu izravnu poveznicu sa suvremenom stvarnošću. To je bio razlog da su ga napadali čak i oni koji su ga dugo hvalili i svrstavali u sam vrh hrvatske književnosti.