Knjiga Einstein – Njegov život, njegov svemir Waltera Isaacsona, uzbudljiva biografija jednog od najvećih svjetskih fizičara (u prijevodu Darija Hrupeca), otkriva nam tajne kreativnog uma čovjeka koji je promijenio tijek razvoja znanosti i potaknuo rađanje novoga, modernog doba.

Ova nevjerojatna priča svjedoči o povezanosti kreativnosti i slobode te ostvarivanju uspjeha koji je proizišao iz preispitivanja općeprihvaćenih tvrdnji i divljenja misterijima koji su se drugima doimali dosadnim. Čitatelji prvi put imaju priliku uz bibliografske podatke „zaviriti” i u razvojni proces Einsteinovih ideja zahvaljujući njegovim osobnim pismima i zapisima. Dodatnu vrijednost knjige čini način njezina pisanja koji jednako zanimljivo prikazuje i složene znanstvene teme i crtice iz osobnog života, i to tako da budu razumljive i pristupačne širem čitateljstvu. U nastavku teksta donosimo ulomak iz Isaacsonove knjige u kojem se govori o povezanosti kreativnosti i slobode.

Strastvena znatiželja

Svoja umna postignuća Einstein je najčešće objašnjavao svojom znatiželjom. Kao što je izjavio pred kraj života: „Nemam nikakvoga posebnog dara, samo sam strastveno znatiželjan.”

Ta je crta vjerojatno najbolje polazište za istraživanje njegove genijalnosti. Evo ga, kao dječaka koji bolestan leži u krevetu i pokušava dokučiti zašto igla kompasa pokazuje sjever. Mnogi od nas mogu se sjetiti da su vidjeli okretanje takvih igala, no rijetki su se sa strašću nastavili pitati kako funkcionira magnetsko polje, kako se brzo širi njegov utjecaj i kako međudjeluje s materijom.

Kako bi izgledala utrka sa zrakom svjetlosti? Ako se gibamo kroz zakrivljeni prostor, kao što se kukac giba po zakrivljenom listu, kako to možemo uočiti? Što znači izjava da su dva događaja istodobna? U Einsteinovu slučaju znatiželja nije dolazila samo iz čežnje da se spozna tajanstveno. Važnije od toga, dolazila je iz dječjeg čuđenja koje nagoni na pitanja o poznatome, o onim idejama s kojima se, kako je jedanput rekao, „odrasli ljudi nikad ne bi zamarali”.

Mogao je iz razmatranja dobro poznatih činjenica izvući uvide koji su svakome drugom promicali. Primjerice, još od Newtona znanstvenici su znali da je troma masa ekvivalentna gravitacijskoj. Einstein je uočio da to znači da postoji ekvivalencija između gravitacije i ubrzanja, što vodi do objašnjenja svemira.

Einsteinovo je polazište bilo da u prirodi ne postoje nevažna svojstva. Stoga je morala postojati svrha znatiželje. Za Einsteina ona je postojala jer je stvarala umove koji postavljaju pitanja, što je dovelo do divljenja svemiru koje je izjednačio s religioznim osjećajima. „Znatiželja postoji s razlogom”, objasnio je jednom prilikom.

„Ne možemo izbjeći strahopoštovanje kad razmišljamo o tajnama vječnosti, života, veličanstvenoj organizaciji stvarnosti.”

Jednom je prilikom, 1930-ih godina, Einstein u Princeton pozvao Saint-Johna Persea, da dozna kako pjesnici stvaraju. „Kako se javlja ideja za pjesmu?”, pitao je Einstein. Pjesnik je govorio o intuiciji i mašti. „Pa to je isto kao i u znanosti”, uzvratio je Einstein oduševljeno. „Iznenadno prosvjetljenje, gotovo zanos. Kasnije, za provjeru, um analizira, a eksperiment potvrđuje ili opovrgava intuiciju. Ali najprije je potreban veliki iskorak mašte.”

Bilo je estetike u Einsteinovu razmišljanju, smisla za lijepo. A jedna komponenta ljepote, uviđao je, bila je jednostavnost. Newtonove riječi „Prirodi se sviđa jednostavnost” ponovio je u Oxfordu one godine kad je odlazio iz Europe u Ameriku: „Priroda je ostvarenje najjednostavnijih mogućih matematičkih ideja.”

Prirodni nekonformizam

Bio je kao vrtlar koji uređuje cvjetnjak. „Ono što je Einsteinu omogućilo takva postignuća ponajprije je njegova moralnost”, rekao je fizičar Lee Smolin. „Naprosto mu je bilo stalo, mnogo više nego većini njegovih kolega, da zakoni fizike sve opišu suvislo i dosljedno.” Einsteinov instinkt za ujedinjavanjem bio je dio njegove osobnosti te se odražavao u njegovim političkim stavovima. Kako je u znanosti tražio jedinstvenu teoriju koja bi vodila svemir, tako je u politici tražio rješenje koje bi vodilo planet, ono koje bi nadvladalo anarhiju neobuzdanog nacionalizma s pomoću svjetskog saveza temeljenog na općim načelima.

• 

• 

Možda je najvažniji dio njegove osobnosti bila njegova spremnost da bude nekonformist. Taj je svoj stav istaknuo u predgovoru novom izdanju Galileja, koji je napisao pred kraj života. „Ono u čemu sam se prepoznao u Galilejevu radu jest strastvena borba protiv svake dogme temeljene na autoritetu”, izjavio je.

Planck, Poincaré i Lorentz bili su vrlo blizu otkrićima do kojih je Einstein došao 1905. godine. No bili su previše vezani dogmama temeljenima na autoritetu. Od svih je njih jedino Einstein bio dovoljno buntovan da odbaci uvriježena mišljenja i odredi smjer znanosti za iduća stoljeća.

Njegov prirodni nekonformizam bio mu je izazvao odbojnost kad je gledao pruske vojnike koji marširaju. Taj osobni stav oblikovao je i njegov politički stav. Bunio se protiv svakog oblika tiranije koja je ugrožavala slobodno mišljenje: od nacizma preko staljinizma do makartizma. Einstein je bio duboko uvjeren da je sloboda nužna za kreativnost.

„Razvoj znanosti, kao i svaka kreativnost duha, zahtijeva slobodu, što znači razmišljanje bez ograničenja koja postavljaju autoriteti i društvene predrasude”, rekao je.

To bi trebala biti misija obrazovanja, smatrao je, koju bi vlada morala podržati kao jedan od svojih temeljnih zadataka.

Ključar tajni atoma

Einsteinov se stav mogao definirati jednostavnim skupom formula. Kreativnost zahtijeva odbacivanje vlastitoga konformizma. To zahtijeva promicanje slobode misli i slobode duha, što pak zahtijeva „duh tolerancije”. A tolerancija proizlazi iz skromnosti – uvjerenja da nitko nema pravo drugima nametati svoje ideje i svoja vjerovanja. Svijet je vidio mnogo oholih genija. Einstein je poseban upravo zbog svojeg uma i duha koje krasi skromnost. Mogao je biti samouvjeren u svojim samotnim istraživanjima, ali i ponizno zadivljen ljepotom onoga što je priroda stvorila.

„U prirodnim se zakonima očituje duh – duh mnogo superiorniji ljudskom duhu, duh pred kojim se u svojoj nemoći moramo osjećati ponizno”, napisao je. „U tom smislu bavljenje znanošću vodi do neke vrste religijskog osjećaja.”

Nekim su ljudima čuda dokaz postojanja Boga. Einsteinu je odsutnost čuda odraz Božje providnosti. Činjenica da je svemir shvatljiv, da slijedi zakone, vrijedna je divljenja. Na to se misli kad se govori o „Bogu koji se iskazuje u skladu svega što postoji.” To poštovanje, tu kozmičku religiju, Einstein je smatrao polazištem svake istinske znanosti i umjetnosti. To je ono što ga je vodilo. „Kad prosuđujem teoriju”, rekao je, „pitam se bih li ja, da sam na Božjemu mjestu, svijet uredio na takav način.” I to je ono što mu je podarilo divan spoj samopouzdanja i strahopoštovanja.

Bio je osamljenik intimno povezan s čovječanstvom, buntovnik prožet divljenjem. I tako je to bilo da je jedan maštoviti, odvažni službenik patentnog ureda postao čitatelj misli stvoritelja svemira, ključar tajni atoma i svemira.