Nakon više od dvadeset godina rada u školi Josipa Blagus nedavno se pridružila uredničkom timu razredne nastave u Školskoj knjizi. Josipu svi prepoznaju kao kreativnu, pozitivnu, punu energije i drukčijih ideja koje je uvijek spremna provesti. Napredovala je u zvanje učitelj savjetnik, dva puta zaredom dobila nagradu MZO-a kao jedan od 500 najboljih učitelja u Hrvatskoj, osvojila nagradu za najbolji eTwinning nacionalni projekt, okušala se i u Erasmus projektima, prikazivala primjere iz prakse na brojim konferencijama i sudjelovala u radu Cjelovite kurikularne reforme za Tehničko i informatičko područje.

No kako je počeo Josipin učiteljski put i kako ju je doveo do uređivanja udžbenika pročitajte u razgovoru koji smo s njom vodili.

Kako ste se odlučili postati učiteljica?

♦ Često čujem kako su moje kolegice znale još u djetinjstvu da žele postati učiteljice. Ja nisam takav slučaj. Odluku sam donijela netom prije upisa na fakultet. Srednja škola je prošla u sjeni Domovinskog rata i nakon svega što se dogodilo oko mene i u mojem životu morala sam donijeti životnu odluku, što ću i kako ću. Nekako mi je bilo prirodno odabrati poziv učiteljice. Kad sam se upisala na fakultet, bila sam ponosna i imala sam osjećaj da činim pravu stvar.

Oni koji vas dobro poznaju, a pogotovo vaši učenici, rekli bi da ste kreativni, veseli, drukčiji. Što mislite zašto? 

♦ Tijekom studija, ali i poslije u učionici uvijek me vodila misao da stvari u prosvjeti mogu biti bolje, suvremenije, zanimljivije. Uvijek sam se trudila da učenicima škola bude sinonim za veselje, otkrivanje nečega novog i da izbjegnemo da je to mjesto gdje je sve teško i stresno. Vjerujem da je taj moj poriv dolazio od mene same jer i ja u svim situacijama, ma koliko one znaju biti stresne, pokušavam biti pozitivna i vedra.

Gdje ste napravili svoje prve učiteljske korake?

♦ Moj životni školski put počinje u Osnovnoj školi Ivan Mažuranić u zagrebačkoj Dubravi gdje radim svoje prve učiteljske korake. Kako sam bila zaposlena na pola radnog vremena, razred sam dijelila s mojom najvećom mentoricom Ivanom Paclik. Vjerujem da sam radi nje postala ovo što jesam (i privatno i poslovno) i da sam puno stvari, koje nas nisu naučili na fakultetu, naučila od nje.

Godine 2006. odlazim raditi u Osnovnu školu Bukovac u kojoj sam provela prekrasnih petnaest godina. Sjećam se da sam nakon povratka s rodiljnog dopusta počela malo drukčije gledati na posao i utjecaj učitelja. Tada sam se prvi put susrela s digitalnim alatima kojima sam se počela koristiti u svojem radu.

Radili ste i u produženom boravku. Koliko je to bilo drukčije od redovne nastave?

♦ Desetak godina sam provela u produženom boravku, i to je također ostavilo traga u mojem životu. Kad bih oko dvanaest sati došla na posao i vidjela tu dječicu u razredu, prva bi mi misao bila da su oni tu od jutra (neki su dolazili i prije sedam sati) i da zaslužuju dobiti najbolje od mene. Uključivali smo se gotovo u sve projekte, odlazili kamo god smo mogli otići, pozivali u posjet roditelje, liječnike, volontere. Kamo nismo mogli fizički otići, odlazili smo organizirajući videokonferencije. Svojim sam im primjerom htjela pokazati da je u životu sve moguće uz rad i trud.

Ujedno ste i suautor udžbenika. Je li to utjecalo na vaš dolazak u svijet izdavaštva?

♦ Kako sam u međuvremenu završila studij pojačane informatike na UFZG-u, dobila sam priliku sudjelovati u stvaranju udžbenika iz Informatike za učenike od 1. do 4. razreda u izdanju Školske knjige. U tom procesu stvaranja polako ulazim u svijet izdavaštva i učim neke nove stvari i termine (korektura, prijelom, layout itd.).

Kako ste odlučili otići iz razreda i što je bilo najteže?

♦ Nakon završetka rada na udžbeniku moje učenike, kolege i mene zadesile su dvije nesretne situacije. Pandemija i potres. Tijekom tih dana bili smo osuđeni na izolaciju, ali kako smo se od prvog razreda koristili digitalnim alatima, prijelaz na online nastavu i nije bio toliko stresan. Na poziv MZO-a uključujem se i u pripremu materijala za održavanje Škole na trećem. Tog ljeta donosim odluku da bih voljela probati nešto drugo i priključujem se uredništvu razredne nastave u Školskoj knjizi. Mislim da mi je to bila najteža odluka jer sam trebala obavijestiti svoje učenike da nećemo sljedeće godine biti zajedno.

Zašto Školska knjiga?

♦ Često me kolegice pitaju kako mi je biti urednik i u čemu je razlika. I dandanas nemam prave riječi kojima bih opisala sličnosti i razlike. Sve ono što sam radila za školu, radim i sada, ali sad sam dio jednog lanca. Do finalnog materijala (bilo da su to plakati, pripreme, prezentacije, udžbenici, listići i sl.) prođe puno sastanaka, dogovora, razmišljanja i promišljanja. Svatko u tom lancu pridonese svojim idejama i finalni materijal bude odličan.

Odabrala sam Školsku knjigu jer je njima učitelj na prvome mjestu, jer svi u Školskoj promišljaju kako unaprijediti sustav školstva, kako poboljšati hrvatsko obrazovanje. Odabrala sam biti dio tima u Školskoj knjizi jer njeguju iste vrijednosti kao i ja. Ne zadovoljavamo se postojećim, uvijek se trudimo biti inovativni i biti uistinu podrška kojoj znate ime.

Sigurno vas često pitaju i hoćete li se vratiti u školu?

♦ Nemam osjećaj da sam izašla iz škole. Imam osjećaj da sam samo premještena negdje drugdje. Jer svakodnevno komuniciram s jako puno učitelja diljem Lijepe Naše, poslušam s čime se sve oni bore i pokušavam im pomoći. Osim toga rad u uredništvu donio mi je toliko divnih ljudi u moj život koji su barem malo nadomjestili ono što mi ipak nedostaje, a to su učenici.