Pripjat u Ukrajini razlikuje se od svih drugih mjesta koje sam posjetio. To je mjesto potpunog očaja. Na prvi se pogled doima kao vrlo ugodan grad s avenijama, hotelima, trgom, bolnicom, parkovima s vrtuljcima, središnjim poštanskim uredom, željezničkom postajom.

U gradu se nalazi nekoliko škola i bazena, kafića i barova, restoran pokraj rijeke, trgovine, supermarketi i frizerski saloni, kazalište i kino, plesna dvorana, dvorane za vježbanje i nogometni stadion s atletskom stazom. Grad je to sa svim sadržajima koje smo mi ljudi stvorili kako bismo svoje živote učinili zadovoljavajućima i ugodnima – posjeduje sve elemente našega domaćeg staništa.

Kulturno i trgovačko središte grada okruženo je stambenim zgradama. U gradu je 160 nebodera, sagrađenih pod specifičnim kutom s obzirom na dobro promišljenu mrežu cesta. Svaki stan ima vlastiti balkon. Svaki neboder ima svoju praonicu rublja. Najviši neboderi imaju gotovo dvadeset katova, a svaki je okrunjen divovskim čekićem i srpom, grbom stvoritelja grada.

SAVRŠEN DOM UZ NUKLEARKU

Pripjat je sagrađen u doba Sovjetskog Saveza, u vrijeme užurbane gradnje 1970-ih godina. Riječ je bila o projektu savršenog doma za gotovo 50 000 ljudi, modernističkoj utopiji koja će odgovarati ponajboljim inženjerima i znanstvenicima Istočnog bloka te njihovim mladim obiteljima. Amaterski film snimljen početkom 1980-ih godina pokazuje ih kako se smiješe, druže i guraju dječja kolica širokim bulevarima, odlaze na satove baleta, plivaju u olimpijskom bazenu i čamcima plove rijekom.

No danas u Pripjatu nitko ne živi. Zidovi se raspadaju. Prozori su polomljeni, nadvratnici se urušavaju. Moram paziti kamo stajem dok istražujem njegove mračne, prazne građevine. Stolice su u frizerskim salonima polegnute, okružene prašnim uvijačima za kosu i razbijenim ogledalima. Fluorescentne svjetiljke vise sa stropova supermarketa. Parket u gradskoj vijećnici istrgnut je i rasut duž veličanstvenoga mramornog stubišta. Bilježnice čije su stranice ispunjene urednim ćiriličnim rukopisom ispisanim plavom tintom prekrivaju podove školskih prostorija. Bazeni su prazni. Sjedišta dvosjeda u stanovima propala su na pod. Kreveti su istrunuli. Gotovo je sve nepokretno – zaustavljeno. Ako se nešto pod naletom vjetra i pomakne, prepadne me.

MJESTO KRAJNJEG OČAJA

Nedostatak ljudi postaje sve teži sa svakim novim pragom preko kojeg prijeđete. Njihova odsutnost istina je koja se snažno osjeća. Posjetio sam mnoge druge napuštene gradove – Pompeje, Angkor Wat i Machu Picchu – ali ovdje normalnost mjesta prisilno skreće pozornost na nenormalnost činjenice da je grad napušten. Njegove strukture i oprema toliko su poznati da ste svjesni da njihovo nekorištenje ne može biti uzrokovano samo prolaskom vremena. Pripjat je mjesto krajnjeg očaja jer je sve što se ondje nalazi, od oglasnih ploča koje više nitko ne gleda, preko odbačenih ravnala u učionicama prirodnih predmeta, do razbijenog klavira u kafiću spomenik sposobnosti ljudskoga roda da izgubi sve što mu je potrebno i sve što smatra dragocjenim. Mi ljudi jedini na Zemlji dovoljno smo moćni da stvorimo svjetove te ih potom razorimo.

Dana 26. travnja 1986. godine eksplodirao je reaktor broj 4 obližnje Nuklearne elektrane »Vladimir Iljič Lenjin«, danas svima poznate kao Černobilj. Eksplozija je bila posljedica lošeg planiranja i ljudske pogreške. Postojale su pogreške u nacrtu černobiljskih reaktora kojih operativno osoblje nije bilo svjesno. Osim toga, bili su i nemarni u radu. Černobilj je eksplodirao zbog pogrešaka – to je najljudskije objašnjenje.

Četiristo puta više radioaktivnog materijala nego što je nastalo eksplozijom nad Hirošimom i Nagasakijem zajedno proširilo se nad većim dijelom Europe nošen vjetrom. Pao je s nebesa u obliku kišnih kapi i snježnih pahuljica, ušao u tla i vode mnogih zemalja i naroda. Na kraju, probio se i u prehrambeni lanac. Broj prijevremenih smrti uzrokovanih ovim događajem i dalje je predmet rasprava, ali procjene govore o stotinama tisuća. Mnogi su Černobilj prozvali najskupljom ekološkom katastrofom u povijesti.

POGUBNI NEDOSTATAK RAZUMIJEVANJA

Na žalost, to nije istina. Nešto se drugo događalo posvuda, diljem planeta, jedva primjetno, iz dana u dan tijekom većeg dijela prošlog stoljeća. I to je posljedica lošeg planiranja i ljudske pogreške. Nije riječ o jednome nesretnom slučaju, nego o pogubnom nedostatku brige i razumijevanja koji utječe na sve što radimo. Nije to počelo jednom eksplozijom. Počelo je tiho, prije nego što je itko shvatio, kao posljedica uzroka koji su raznovrsni, globalni i kompleksni. Šteta se ne može otkriti ni jednim instrumentom.

Najpoznatiji televizijski prirodoslovac u svojem remek-djelu, popraćenom istoimenim Netflixovim dokumentarcem, svjedoči o klimatskoj krizi, šalje alarmantna upozorenja, ali i budi optimizam porukama da sve još stignemo popraviti   

Bilo je potrebno provesti stotine znanstvenih istraživanja diljem svijeta kako bi se potvrdilo da se to nešto uistinu zbiva. Posljedice će biti znatno ozbiljnije od zagađenja tla i voda u nekoliko nesretnih zemalja – mogle bi, na kraju, dovesti do destabilizacije i urušavanja svega na što se oslanjamo.

Upravo je ovo stvarna tragedija našeg doba: sve brže smanjivanje bioraznolikosti našeg planeta. Da bi život doista bujao na ovom planetu, nužna je golema bioraznolikost. Tek kada milijarde različitih pojedinačnih organizama na najbolji način iskoriste svaki resurs i svaku priliku na koju naiđu, kada milijuni vrsta žive životima koji su toliko međusobno povezani da održavaju jedni druge, planet može učinkovito funkcionirati. Što je veća bioraznolikost, to će sigurniji biti sav život na Zemlji, uključujući nas same. Ali, način na koji mi ljudi sada živimo na Zemlji vodi prema gubitku bioraznolikosti.

Svi smo za to krivi, ali treba reći – ne vlastitom pogreškom. Tek smo u posljednjih nekoliko desetljeća shvatili da je svaki od nas rođen u ljudskom svijetu koji je oduvijek sam po sebi bio neodrživ. No sada kada to znamo, moramo izabrati. Mogli bismo nastaviti živjeti sretnim životima, podizati svoje obitelji, baviti se poštenim poslovima našega modernog društva koje smo izgradili i istodobno svjesno zanemariti katastrofu koja tek što nas nije pogodila. Ili se možemo promijeniti.

UDOBAN ŽIVOT

Izbor nije nimalo jednostavan. Na kraju krajeva, potpuno je ljudski čvrsto se držati onoga što nam je poznato i odbaciti ili se bojati onoga što nije. Svakog jutra prvo što bi stanovnici Pripjata vidjeli kada bi razmaknuli zavjese u svojim stanovima bila je divovska nuklearna elektrana koja će im jednog dana uništiti živote. Većina je stanovnika u njoj radila. Ostali su živjeli od zaposlenika elektrane. Mnogi su sigurno razumjeli opasnosti života tako blizu elektrane, ali sumnjam da bi itko odlučio isključiti reaktore. Černobilj im je pružio to dragocjeno dobro – ugodan život.

Svi smo sada stanovnici Pripjata. Živimo udobnim životima u sjeni katastrofe za koju smo sami odgovorni. Tu katastrofu uzrokuje upravo ono što nam omogućavaju da živimo udobnim i ugodnim životima. I potpuno je prirodno nastaviti živjeti ovako sve dok ne bude postojao uvjerljiv razlog da to ne činimo i jako dobar plan za neki drugi, alternativni način. Upravo sam zato napisao ovu knjigu.

Prirodni svijet nestaje. Dokazi su svuda oko nas. Zbilo se to tijekom mojeg života. Vidio sam vlastitim očima. Dovest će do našeg uništenja. Ali, još ima vremena da isključimo reaktor. Postoji dobra alternativa.

Ova knjiga opisuje kako smo počinili tu našu najveću pogrešku i poručuje da, ako se odmah primimo posla, sve još možemo popraviti. 

SVJETSKI HIT SLAVNOGA PRIRODOSLOVCA

Attenboroughova »ostavština«

Svaki je dokumentarni film Davida Attenborougha upozorenje čovječanstvu, svaka je njegova knjiga uspješnica jer znalački, mudro i argumentirano upozorava na štetu koju naša civilizacija čini planetu Zemlji.

U svojoj najnovijoj knjizi Život na našem planetu – Moje svjedočanstvo i vizija budućnosti i istoimenu dokumentarnom filmu koji je naručio Svjetski fond za zaštitu prirode (WWF) Attenborough svjedoči o klimatskoj krizi, prognozira što će se događati do kraja 21. stoljeća ako se prema prirodi nastavimo ponašati onako kako smo to dosad činili te predlaže rješenja za ispravljanje pogrešaka i modele novog suživota s planetom.

Britanski izdavač Ebury opisao je Život na našem planetu kao Attenboroughovu »ostavštinu«. »To je Davidovo remek-djelo, knjiga s velikim srcem i opomenom te s porukom koju svijet danas treba više nego ikad«, naglasio je izdavač Albert DePetrillo.

Gledatelji BBC-a proglasili su Attenborougha najvećom živućom britanskom ikonom, a čitatelji časopisa Reader’s Digest Britancem kojemu se najviše vjeruje. Devedesetčetverogodišnji zaštitnik planeta nedavno je oborio Guinnessov rekord: u nešto više od četiri sata skupio je milijun pratitelja na Instagramu, platformi koju je odlučio iskoristiti kako bi senzibilizirao najširu javnost za goruće ekološke probleme i opasnost od kataklizme, o čemu govori u knjizi Život na našem planetu, objavljenoj u prijevodu Dubravke Pleše.